jucer navecer sam jako puno razmisljala o svemu... isla sam doma iz grada, pjesacila kao i inace i sve vise i vise odgadala dolazak doma... znala sam sto ce se dogoditi kada udem,zatvorim vrata od stana i okrenem kljuc... vani imam neku zastitu, neko utociste i mjesto na koje mogu pobjeci od same sebe.. vani nemoram razmisljati, vani nemam ogledalo, vani nemam frizider i najvaznije, vani nemogu ispovracat ono sto pojedem... kada zatvorim vrata taj moj osjecaj sigurnosti nestaje. prvo sto vidim kada zatvorim vrata je ogromno ogledalo... glava mi se ispuni mislima tipa: "kako si mogla izac van takva?!?! pa ti nisi normalna, sad su svi vidjeli tvoju debljinu!!!". onda udem u svoju sobu i prisilno iskljucim mozak jer nemogu podnjet kolicinu negativnih misli koje su se samim zatvaranjem vrata uvukle u mene... nedaju mi disat.. guse me vlastite misli.... ja sam razocaranje.. za sebe, za svoju obitelj, prijatelje... za sve... iz ocaja krenem prema frizideru.. vec znam sto ce se dogodit... jos jedan binge... jel uopce imam snage za jos jedan? nisam valjda toliko slaba i jadna da ni to nemogu? otvaram frizider i gledam sto bi mogla pojest... znam i sama da cu to sve ovak ionak ispovracat za par minuta pa to nemora bit neka kvalitetna hrana... prezderem se bilo cega, boli me zeludac i neznam ni sama zasto sam to napravila... sljedeci korak-wc. uvijek isto.. kao da imam raspored... udem, ispovracam sve sto mogu kroz suze, sjednem na pod jer nemogu izdrzat tu bol... kao da mi neko zabija nozeve u trbuh.... tisuce nozeva... a i dalje nisam dovoljno dobra... pokusavam otkrit zasto boli... i onda shvatim da je to treci binge-purge u tom danu.. naslonim se na zid i trudim se prestati plakati, al neide.. suze su sve jace i jace, bol ne prestaje, fizicka kao ni psihicka...
sto mi je doslo?? zasto sam to napravila? zasto sam zatvorila vrata?
zasto nisam jednostavno produzila dalje? mogla sam ostat vani, mogla sam bit dalje od toga... mogla sam setati po ulici koji ce me vidjeti onakvu kakvu zele.. mogla sam biti negdje gdje sam djevojka od 16 godina s lijepim ocima koju nista na ovom svijetu ne brine.... mogla sam ostati vani, sama sa svojom maskom, uvjerena vec da sam to ja... mogla sam jos bar 5 minuta sjest na klupicu i bit normalna... ali ja sam usla i zatvorila vrata.... znala sam da cu s vremenom ipak morat uc.. prije ili kasnije to bi se dogodilo.
borim se sama protiv sebe... kao da sam podvojena licnost... jedna licnost preuzima kontrolu kad zatvorim vrata a druga bi bila neki glas razloga koji mi tjesecim glasom punim sazaljenja pred ogledalom govori: "draga, nije tako strasno.. nemoj plakati..", koji ce mi reci da je dovoljno, da nemoram vise to radit sama sebi jer izgledam u redu... onda ce se javiti druga koja ce me popljuvati i iznjet mi jedno 100 razloga za nastavak.. ona koja ce mi srusiti svo samopouzdanje koje sam ikad imala... u 2-3 recenice ce me sjebat do kraja... natjerat ce me da pocnem plakat i sazaljevat samu sebe a onda ce me jos i za to samosazaljevanje izvrijedat jer ne zasluzujem ni to... najgore je kad nemogu razabrat koja licnost sto govori, kad se njih dvije pomjesaju a ja neznam sto da poslusam... najcesce poslusam onu glasniju... onu krivu... onu koja me svakodnevno unistava... i unistit...
ozbiljno razmisljam o tome da potrazim pomoc prije nego sto ovo ode predaleko... osim ako vec nije predaleko.. al ja nemogu realno sagledat situaciju... neznam gdje sam.. dali sam na putu prema propasti i unistenju ili sam vec unistena... i neznam kako da to saznam.. jedino sto znam je da mi se cini da iz ovog nema izlaza...
ljubim vas sve cure...
puse
Post je objavljen 27.08.2008. u 11:23 sati.