Pokušao sam biti optimist.
Prihvatio sam da moj Mate, TravelMate, vremenom usporava. Mo'š ga čistit, defragmentirat', skidat' nepotrebne programe. On usporava. Čak sam razvio teoriju energetske nekompatibilnosti, Mate i ja da se ne podnosimo. Jer Mate je postajao sve sporriji.
Onda sam Matu odnio doktoru za njega i njemu slične. Četiri puta u deset dana.
Mate nije ubrzao, ali nije više niti usporavao.
Opet sam pokušao biti optimist. Nisam presnimio silne mail-adrese, datume, podsjetnike, elektronske riječnike, internetske favorite. Materijale za diplomski. Jer, optimist sam, Mate mene neće izdati. TravelMate.
Tog jutra kao svakog drugog, dok je obloguza komšinica R. palila kompresor a radni ljudi i građani naše domovine hrlili u urede, u tvornice i napolja, krenuo sam upaliti Matu. Mate se palio pedeset i šest minuta.
Otprilike 0,056 sekundi, po slobodnoj procjeni, trebalo je mojoj birokratskoj ljevici da, još zapevši o rub stola, dopre do Mate.
Mate se prestao paliti. Mate je umro.
Ja sam ga ubio.
U servisu za Matu i njemu slične, uopće se ne čude. Vele, normalno je to. Stalno oni crkavaju. Vijek trajanja da im je tri do pet godina. Moj Mate ispada gerijatrija.
Možda ga dobijem za desetak dana. Možda i ne.
Matina osveta, rekoh...?
Ostavši bez sile podataka kojom sam elektronski kompenzirao sklerozu i početke Alshajmera, pogledao sam mobitel. Jerbo sam netom sve brojeve iz njega kopirao, naravno, u Matinu memoriju. Koje više nema.
Pa sam, ne lezi vraže, dvjestopedeset brojeva telefona rukom ispisao. Pa sam ponizno slao sms-ove svima, da mi pošalju mail adrese, jerbo da mi je crkao Mate. Neki su izražavali saučešće, kao da mi je umro član obitelji (ali nisu poslali adrese niti pare), drugi su se smijali, gdje li smo se to i kako Mate i ja zarazili.
Pa sam tako skupio i ponešto adresa.
Naravno, passworde za kojekakve webmailove, Skypeove, Facebookse mi nitko ne zna dati.
No, Mate niej stao na tome, da sam ispisao pola bilježnice. Nego me doveo do ludila. Da sad to moram kopirati. Jer što ako izgubim bilješke. Ili zametnem.
A ako se Mate i vrati, nema šanse da u njemu ostane ikad više išta, što ne mogu ostaviti i na prozorskoj dasci pred nevrijeme.
Pazi odluke.
Mate me sje'''ao, čini mi se. Ja radim, što on hoće.
Ljudi - bez panike, ali oni su ovladali. Otimaju se kontroli i vladaju.
Ja vam velim.
Odoh sad, moram našiljiti olovku pa skoknuti do lokalne biblioteke i do kopiraone... Kakav miš, kakav internet...
Post je objavljen 27.08.2008. u 08:13 sati.