Pregled posta

Wind will soon pass the field, again will he come before the mountain.

Vrijeme je za novi post, rekao bih...
Počeo sam već nekoliko puta post pisati, no svaki bi bputa ponestalo inspiracije ili bi se nešto desilo... sada mačke spavaju, kao i cijela kuća osim mene i ove zujeće mašine za kojom sjedim (dobro, sjedim za monitorom, mašina je malo u desno :P).
Nemam mnogo toga za dodati. Ljeto mi je prošlo brzo. Prvo sam se nalazio s ljudima da nadoknadim i upoznam se. Otišao u Split na deset dana (LOVE YOU PEOPLE!). Na moru sa svojima bio par dana, propao pokušaj da se u Zadru nađem sa cyber friend (:(). Doma radio s tatom ili ljenčario uz kompjutor, te radio mapu za Heroes III za Antu, Marina i mene u međuvremenu. Posvađao se s Lukom. Naišao na nove ljude. Ljenčario. Uf. Disk D mi se zasro i trud oko mape (nije bilo mnogo, ali...bilo je toga, a i bio je i trud sve to (svaki detalj razradujem, ako je itko tko ovo čita, ako je ikada upalio od igrice map editor zna da govorim o svakom hexu, 144×144 puta dva (podzemlje included))) otišao ciao ča, no uspio sam spasiti sve (ndam se) svoje radove (osim jedng djela kojega cu potražiti u historiji msn razgovora...o Bože, nadam se da necu zvisit (hehe, nebudem xD) čitajuči,tj.prolaziti kroz redove ispisanih rečenica satnih razgovora između Kanoe i mene kada se potreba za objašnjavanjem upalila (ideja bila u glavi samo do tada..i danas jest, no kada se ispiše, neštos e doda, shvati tid i čemu opet psiati tri stranice worda??). Možda mi je to znak da se vratim na nešto što zaboravih, kao što mi se prije skoro 24sata resetirao komp kada želih komentirati prijatelju sliku gdje se sa djevojkom, a danas počitah da je opet single. Znak znak (OMEN!!...ajme Nikolina, se sjetiš mjeseca i zvijezde padalice?)...

Morati ću se čim prije latiti papira i olovke. Dok sam bio u Splitu imah više puta neko iskustvo za koje bih prije napisao stihove dok netko pucne prstima... Znate kako se mjesec inače diže,tj.baš je na nebu (ajme XD)? E, dok smo jedamputa bili kod stijena jednu večer, mjesec je bio crven (narandžast) i padao je...polagano, kao kada sunce zalazi...i kako je utihnuo i zadnji odjsaj mjesečine se povlačio, zvijezda padalica baš uđe u atmosferu i "padne" točno gdje je i mjesec nestao i zajedno obje svijetlosti niknu nakon kratkog rascvjeta. Tako poseban prizor se rijetko kada vidi...zato su i tako posebni. :)

Vrijeme se opet poigrava sa mnom (sa svima nama). Baš kako se veseliš školi,tj.dobu kada radim nešto, a ne sjedim prekriženih nogu i mozak u fantaziji (serem, hehe), vrate se neki stari osjećaji i osjećaj izgubi na intezitetu. No biti će mi drago napokon ove godine bezbrižno raditi Hrvatski. Nadam se da ću moći krenuti i u glazbenu. Kroz ovih dva mjeseca mi jako osnažnila potreba da sviram nešto. Znam i kako, neću raditi stvari da mi "osjećaj" zgasne, zgasnu.

Te...prisjetio sam se nekih stvari. Neke preksinoć, neke početkom kolovoza. Neću detalje navoditi, no radi se o bivšim vizijama. Neke nisu niti gotove ispada, barem mi je osjećaj natuknuo kontinutet. Tek prekjučer sam postao svijestan da jedan lik o kojem razmišljah, da sam to zapravo ja,tj.mogao biti ja,tj.danas nisam on. Nemam tu musklalaturu i osjećaji mi ne leže u tim vodama, no...tko zna što će budućnost donijeti? Također smo za nekim ručkom pričali o odgoju i mentalitetu ljudi i ponovio se razgovor oko Australije (prošlost od 22godine), tako da i o tome dodatno razmišljah. I za finale, prije 25sati pustih suze kada se sjetih nekih ljudi sa kojima sam si bio dobar u osnovnoj, posebno jedna osoba. Heh, ne znam kako opisati to... pa, Ivane, nadam se da si dobro...

Idem privesti ove osobne bilješke kraju. Moram ujutro tati pomagati do ručka majice, spavanac me čeka. Podijelio bih s vama tri pjesme. Jednu sada čuo po prvi puta...


Abandoned

Liberatio

Lost in space


Također, tata je pronašao nešto od mojih datoteka u svojem kompjuteru, među kojima su pjesme koje pisah još prošle godine. Neki će odmah povezat, tko zna, no ne volim kada zaboravim na svoj rad. Kako i iz čega god da je nastao, iz mojih osjećaja je dolazilo i djelić prošlog ja. Srcedrapajuća, no kako i prije objavljivah pjesme, evo i nakon nekog vremena još malo crvenih slova života :) (je, crte života, nakon pjesme si možeš reći "moš mislit!", kakavog života... xD!)


WISHING TO HEAR


A little me, all left by you.
My emotions I can't disguise.
You’ll always be there in my heart.
For eternity I could shut you down,
but you’ll wake up now and then,
resting my pain, bringing sorrow,
and more pain, just so yet again.

Until you say the words,
the reason and an answer to why,
I’ll stalk you in the night, when I’m up.
Behind my eyes, deep inside the heart,
deep down in the shadow of soul,
you remain, as my first love,
the one that brought me back to life.

Once wings of life, now wings of decay,
feathers falling like leaves,
the whole me turning to ashes.
My very wings you helped create,
the ones you gave, they fly no more.
Why have you said your words,
why have you shut yourself to me?
Are you even hearing my plea?

Unforgiving sin, coming undone,
making itself complete over time.
All the thing you said are in my heart,
nothing else matters in there for my pain.
You brought me to life,
then stabbed me in the back,
in the very month of our love.

What you have done is beyond any crime,
destroying ones heart is unforgivable sin.
All the thing I said to you,
I guess they don’t matter anymore to you.
You showed me the love, and then shut it up.
Were your intentions true from the start?
Wish you could say that to my dying heart.

Blackness is all I see, nothing more for me.
Sleep and silence tormenting me,
my love eating me..
What is the reason I cannot see?
Where is the part of love I left in you?
Are you at ease with you heart?
You broken mine, I don’t know when I’ll feel love.

Wish you ¨would die, even if it won’t ease me,
at least I’ll mourn for something and be damned to hell
where I could rest my weeping soul and forget you!!
Forever roaming trough pain, sorrow and agony.
Wings are not flying, are not there anymore.
You cannot lay forgotten in my heart,
a vision in my head haunting me.

Do you see where you have brought me,
you sweet devil with red sweet wine.
I’ll drink it someday, to gift you the thing you deserve,
and yet have it today – no emotions to feel any day.
Cold-stoned your heart will be, just like mine.
You destroyed me, and I gift you the life.
How does it feel, walking on the night by the moon?

Wherever death creeps, you’ll find no easiness.
Not until you tell me the reason - why?
Buried emotions could swim again in the flood
that your words could set it to go,
and my tears won’t let you ever go.
The reason is all I want to hear,
my beloved one...say those words and set me free.

Your being is full of silence, no words coming out.
So, you choose to doom me to hell,
the very one I was prepared to cross for you.
Nothing can do any good, no.
You destroyed me and aren’t telling me why.
Maybe someday you’ll change your mind.
Until then, like it once bloomed when we kissed
my heart now rots, decays, even when I do my best.
Please, say the reason to give me rest.

Post je objavljen 27.08.2008. u 04:19 sati.