Zivcana sam. Sve bi porazbijala. Place mi se.
Mrzim kad mi se to dogadjam. Mrzim kad navru emocije.
Zelim uzivati u zivotu. Al vuce me dolje. Mislim kako mi nista ne ide.
Tjesim se: zdrava sam, nisam bolesna, imam ruke, noge, imam za hranu, imam roditelje, prijatelje. Sta mi jos fali? Nista.
Ma k vragu. Sad sam lose, sutra cu biti dobro.
Faks me ubija, doslovno. Imam visok tlak. To nije dobro.
Tresem se na pomisao da imam jos ispita u 9 mj. Nikako nemogu misliti pozitivno: dati cu ja ta tri ispita, mogu ja to. Nego su uvijek one crne misli: ma di cu ja to poloziti, nema sanse..
Sto se desilo sa jednom uvijek nasmijanom i veselom osobom?
Varam sebe? Ostale?
Nemogu vise ovako! Dosta mi je svega. Zelim odmor. Odmor da zaboravim na sve brige. Na ljetovanju sam to uspjela, al cim sam se vratila, vratile su mi se sve misli koje se vrte oko faksa.
Zelim se probuditi u normalne sate, oko 10, a ne u 3 popodne ko sto ja radim.
Zelim ujutro popiti kavu, nesto pojesti, pogledati malo tv. Spremiti kucu dok se moji ne vrate s posla. Ali ne, ja to nemogu. Dignem se u tri popodne da sto manje mislim na faks. Ne rucam. Jer se tek probudim, poslije zaboravim jesti. Zivcana sam na sve oko sebe jer sam dugo spavala. Zelim s nekim na kavu, ali nije mi do nikakvog razgovora. Zelim do prijateljice u grad, ali ne zelim sjesti za volan zivcana. Zelim puno toga, mogu li ja to postici?
Ponovo sam se sjetila njega, i nasih nasmijanih veceri na ljetovanju.
Nasih zezancija u gradu, i koncert Tonija Cetinskog.
Sjetila sam se kako tamo nisam imala nikakvih briga. TO JE BIO ZIVOT!.
Valjda cu biti dobro.
Post je objavljen 27.08.2008. u 01:33 sati.