(by anna)
Ne odoh da vidim Charlie Kaufmana. Ni Kevin Spaceya. Gledala sam ih na TV-u u izvještajima sa crvenog tepiha. Nisam imala ni najmanju želju.
Moram se vratiti unazad sa postom od prije skoro dvije godine.
(by anna)
Jučer sam skoro pa napravila glupost....Naime, nakon dobrih pet mjeseci, odlučila sam da je krajnje vrijeme da odem u kino. Kino mi je bio zabranjeni teritorij jos od Raskida...Zasto? To ni moja mama nikada nije mogla da shvati...Ona je mislila (a i danas misli ) da smo mi isli tako cesto u kino zato sto nam je bilo dosadno ili zato što nismo znali kako da ubijemo vrijeme...skroz pogrešno. On i ja smo jednostavno voljeli zajedno gledati filmove. I uglavnom, odlučim da idem gledati Borata. Ranije pominjanog. I u momentu pade moje dostojanstvo u vodu. Pošaljem mu poruku. Sa isključivo sebičnom namjerom da se poštedim šokova da ga sretnem...Najiskrenije. Sa glupim pitanjem...planiraš li SLUčAJNO večeras ići gledati Borata...Ni Rossa nije mogla shvatiti...Prozorcic msn-a je rigao...
JESI
LI
TI
MAJKE
TI
TVOJE
NORMALNA!!!!!??????
Logično, pokajala sam se istog momenta kad sam pritisnula tipku send...Ajjjj.... Samo sam se htjela poštediti da ga vidim sa Novom Djevojkom po prvi put na našem posebnom mjestu...Naivno? Totalno. Ali isto tako i jače od mene...I tako s glavom medju rukama, shvatim...nisam dobila report!! Ja pogledam, piše Neuspjelo (njegov broj mobitela)...Nije moguće da je moj mobitel pametniji od mene??? Pomislih. I tu se pametnica sjeti da treba napuniti kredit te da joj se kartica nalazi u djepu kaputa...Koje olakšanje!! Sad mogu nastaviti da glumim!! Da sam dobro....
P. S. Film je stvarno genijalan...Poslije ko zna koliko vremena sam se smijala.
Eh, eto. To je bilo tako tada.
U međuvremenu su prošle skoro dvije godine. Dvije godine u toku kojih se ni u putu nismo sreli. Rekao bi čovjek da živimo u New Yorku a ne Sarajevu. Što je meni, ako ćemo iskreno i odgovaralo. Daleko od očiju, daleko od srca …i ti folovi. Sve do prije par noći. Kako sam imala karte za svaku noć Festivala, išla sam redovno, uživala, ali istinski.
Sve dok na red nije došao film Incendiary. Krenemo Rossa i ja. Najnormalnije, kupimo po pivo, kokice i smjestimo se na svoje uobičajeno mjesto kad gledamo filmove u Metalcu. Priča po priča, ja se okrenem, bezazleno i bacim pogled lijevo…I samo mi bljesnu profil koji sam voljela skoro šest godina. Četiri mjesta u lijevo iza mojih leđa. U košulji koju smo zajedno išli izabrati. Uvijek sam se pitala kakva će mi biti reakcija kad ga stvarno vidim, nekad…I svemu sam se nadala, ali…smijehu nisam. To je onaj smijeh kad ti suze teku i stomačni mišići te bole. A da se zaustaviš, nema teorije. Samo sam Rossi ponavljala: “Pričaj nešto, pričaj nešto” da ne izgledam totalno udareno sa tim napadom smijeha…onda se i ona počela kao smijati i pričati a u stvari ono što je ponavljala je išlo otprilike ovako: “Jesi dobro, jesi dobro, jesi dobro??!”
Srećom, prestalo je, naglo kako je i počelo. svjetla su se pogasila, film je počeo, čula sam mu glas iza sebe, jedna cigara poslije i bila sam ok. Tužno…kad se udubim u analizu svega što smo prošli zajedno, ne mogu da vjerujem da je ovako završilo. Pravljenjem da se nismo vidjeli.
Čim su se svjetla upalila, film završio, režiserka nas pozdravila i rekla ono uobičajeno, ponosna je što je film prikazan u Sarajevu, Sarajlije se mogu poistovjetiti sa temom, mi joj otpljeskali svoje…i nas dvije smo otfurale na desno. Ništa. Film je kao i naša veza - nedorečen. No, izgleda da je to ne-viđanje ipak imalo nekog efekta. Ne želim biti sa njim. Ne želim biti sa njim u vezi. Ne želim njega. Možda je dovelo i do toga da ne želim gledati dalje filmove na Festivalu ...i do toga da su mi nudili da gledam filmove sjedeći Kevinu u krilu, ne bih, svega mi. Nema veze, iz razloga što...
Ne želim više gledati filmove sa njim.
Post je objavljen 26.08.2008. u 21:05 sati.