The Snow Story
.
.
Bijele pahulje lebdjele su zrakom, polagano se spuštajući na zemlju stvarale su fascinantan prizor igre Prirode. Gledajući snijeg kako pada iz topline i sigurnosti svog doma, pitao se koji joj je cilj. Što Ona želi, to nije znao.
Spremio se i krenuo van, izgubiti vrijeme koje je tako prokleto sporo prolazilo kad nije bio kraj Nje. Odlučio se prošetati, uz more koje je Ona tako voljela.
Izašao je iz kuće, zakopčao kaput i korak po korak odmicao sve dalje, sa mislima daleko u nepoznatome.
„Sutra će biti 10 dana tišine“ – mislio je – „nadam se da ću Ju vidjeti.“
Hodao je i hodao, misli su mu uništavale mozak, postao je opsjednut Njom, ništa drugo mu nije bilo bitno. Kroz dane je prolazio rutinski, uvijek davajući svoj maksimum, no ne zato jer je to htio, već zato jer je Ona tako htjela, jer je Ona tako navela u Ugovoru.
Pogleda uperenog u daljinu, sa mislima predanima Njoj, koračao je polako ali sigurno, odmičući sve dalje.
Šalica kave, cigareta i Ona. Sjedila je i čitala, no.. To nije bilo to. Nešto je nedostajalo. Znala je jako dobro što, no ne.. Nije se htjela prepustiti svojoj niskoj strasti.
Željela je bol.
Željela je suze.
Željela je … sve.
Stavila je knjigu kraj sebe i sklopila oči. Pred očima je vidjela svoj accesoire male kolekcije užasa, osjećala je latex na svojoj koži, osjećala je onu strahovitu navalu adrenalina i endorfina kakvu osjeća dok se sprema za session.
Otvorila je oči, i kad je vidjela da je sve ono bila samo igra mašte, razočarano i vidno tužna je pognula glavu.
„Zar je moguće?“ – pitala se- „Zar je moguće da taj mali dlakavi stvor meni ipak nešto znači?“
Ustala se i stala kraj prozora. Gledala je snijeg kako pada, mislila je .. mislila je gdje je on.
„Da li je doma? Što radi?“
„Da li je vani? Zašto?“
Odlučno je uzela mobitel u ruku, htjela ga je nazvati, htjela je dati instrukcije što i kako dalje.
Nije to učinila.
Nije ništa učinila. Barem tada nije.
Odložila ga je na stol i uzela cigaretu. Bolje je razmišljala dok se trovala nikotinom.
„Ekstremni sport“ – mislila je – „vodi do ovisnosti.“
Samo, nije definirala na što je mislila. Da li je mislila na igru sa svojom macom, sa svojim malim vlasništvom, ili na cigarete.
„Ma, tko ga jebe.“ – reče glasno, revoltirana prema samoj sebi – „Dosta je bilo zajebancije.“
Uzela je mobitel i počela pisati:
stvore, ne znam gdje si ni što radiš. iskreno, niti me zanima. no, potrudi se za sat vremena biti tamo gdje sam se zadnji put igrala s tobom, u onom vrtu.
Zadovoljno se nasmiješila. To je bila njena pobjeda nad samom sobom.
I dalje je hodao, praznih misli i punog srca. Osjećao je kako mu nedostaje.
Bip!
Iz bespuća tuge, prenuo ga je zvuk dolazne poruke.
„Bože! Samo da je Ona, samo da je Ona…!“ – ponavljao je u sebi.
„Ona je!!“ – glasno je uzviknuo, ne obaziravši se na jeku koja se začula.
Sav sretan je počeo čitati, nije mogao vjerovati da se čak i njemu, jednom malom poniznom biću, ispunjavaju želje.
Stao je, okrenuo se i brzim korakom krenuo natrag. Nije znao da je tako daleko dospio.
Snijeg je padao po njemu, no nije se obazirao na to. Samo je hodao, skoro pa trčao; želio je čim prije biti tamo, tamo gdje mu je mjesto.
Kraj Njenih nogu.
Nabrzinu je navukla korzet na sebe, gaćice i čarape. Stavila je čizme i obukla kaput. Dugački i crni; nije se vidjelo da je ispod njega gotovo naga.
Uzela je torbu i počela spremati ono što će joj trebati. Lisice, uže, poveze za oči, leg spreadere, whip i snake. I naravno, strap. Onaj crni, ogromni i moćni.
Nije ni gledala da li je što zaboravila, samo se pogledala u ogledalo. Skupila je kosu i pdigla je, pričvrstila ju ukosnicom i na usne nanijela lipstick boje venske krvi.
„Savršeno!“ – rekla je dok je izlazila, tek je rutinski zaključala vrata i krenula.
On je već bio u vrtu. Stajao je i čekao, nervozan, svaka minuta činila mu se kao godina.
„Gdje je? Da joj se nije što dogodilo?“- crne misli su mu prolazile kroz glavu.
I napokon!
Ugledao je Nju kako dolazi, kako brzim no sigurnim korakom korača kroz snijeg.
Stala je ispred njega, gledajući ga ravno u oči.
Potpuno odsustvo misli, potpun nedostatak ratia u koji je vjerovao oduvijek.
Bez prethodnog pitanja i dopuštenja, uhvatio Joj je ruke i pogledom punim ljubavi se nasmiješio.
Istrgnula je ruke i opalila mu žestoki šamar.
„Zar misliš da sam došla na romantični date na snijegu? Jesi li ti normalan?“ – upitala ga je mirnim glasom.
To mu je bilo zapanjujuće kod Nje, u jednom trenutku je bila Devil, hladnokrvna i bezosjećajna, brutalno sadistička; dok je u drugom trenutku bila savršeno mirna, kao da se ništa nije dogodilo.
„Zašto si još uvijek odjeven? Rekla sam ti da me čekaš, mislila sam da znaš što to znači.“ – reče Ona, i dalje savršeno mirna - „Nemoj me tjerati da počnem misliti da si jedan obični promašaj, molim te. Jer, to bi značilo da i ja griješim, a ja ne volim griješiti, znaš. Dakle, skidaj se, ako to već tako moram reći.“
Skinuo se, bez obzira što je vani bilo ispod nule i što su snježne pahulje bile sve veće i sve gušće.
Ona je samo raskopčala kaput i vidio je da nema odjeće, samo korzet i gaćice. I čarape. Samostojeće.
Ponekad je sanjao kako umire od gušenja. Kako su te Njene čarape savršene za to. Za stezanje oko vrata bez bojazni da će puknuti. Tako nježne, tako glatke, a opet tako brutalno čvrste….
Vratio se u stvarnost. Bilo je hladno, no još to nije osjećao. Srce mu je i dalje kucalo kao ludo, krv je kolala njegovim žilama i nije ni pomišljao na ono što ga čeka.
Uhvatila ga je i odvela do obližnjeg stabalca. Nije ništa govorila. Uzela mu je ruke i morao je zagrliti stablo. Licem okrenutim prema njemu.
Na noge mu je stavila leg cuffs i zakačila spreader.
Nije se mogao pomaknuti. Uživala je u tome.
Navukla mu je masku na glavu i udaljila se.
Zapalila je cigaretu i vratila se k njemu. Stajala je kraj njega, onako golog i vezanog, gledala ga i uzdahnula.
„Previše vremena razmišljam o tebi. Ne funkcioniram ovako. Divna si maca, no kao svaka mačketina ne tražiš puno, ne tražiš previše. Ne tražiš ništa. A meni je opet to previše“ – govorila je, pogleda uperenog u njegovu naježenu kožu.
Uzela je dim cigarete, a on je osjetio kako mu se oči pune suzama.
„Zašto mi to govori?“ – mislio je – „Zašto? Zašto? Zar joj nisam dovoljno dobar? Što sam učinio? Ja sam idiot. Ja sam prokleti idiot. Ne čitam misli. Tužna je. Ja sam ju rastužio.“ Milijarde misli su mu prošle kroz glavu u tom trenutku i mislio je da će mu se srce raspasti od tuge.
„No, neću se zamarati time. C'est la vie, maco. Takav je život. Koliko daš, toliko i dobiješ. Ništa nije sigurno, možda ni mene sutra ne bude.“ – govorila je.
Čula je jecaj. Mali, tihi, no ipak jecaj.
Pogledala ga je u oči i vidjela suze.
Skinula mu je masku i vidjela ga kako plače.
Pogledala ga je sa pogledom punim upitnika, podigla je obrve istodobno ispuštajući dim.
„Ne, molim Vas, Gospodarice moja, nemojte na to ni pomišljati. Ne želim ni misliti kakav bi bio ovaj svijet bez Vas! Vi ste Svjetlo, Gospodarice moja, Vi me činite živim! Ja živim zbog Vas, ja postojim zbog Vas!“ - govorio je kroz suze.
Plakao je, onako iskreno je plakao, kao da prazni dušu iščekujući nove emocije da ju napune.
No nije očekivao da će ga pljusnuti.
Pljuss!!
Pljusssssssssss!!!!
„Pa, dobro, mačketino, jesi li ti normalan? Otkuda ti pravo da cmizdriš? Otkuda ti pravo da plačeš kao pičkica i to bez dopuštenja?“
„Misliš da ja padam na te jadne, robovske fore?“
„Misliš da je mene uopće briga što ti misliš?“
Pljussssssss!!!!
Pljusssssssss!!!!
Pljussssssssssssss!!!!
Šamarala ga je samo po jednoj strani lica, onoj koja je bila izložena Njoj. Bila je ljuta na njega. I imala je potpuno pravo.
Otišla je do torbe i uzela whip.
No, prije prvog udarca uzela je malo snijega u ruku i natrljala mu leđa. Osjetilo dodira je malo umrtvljeno no znala je da će ga kasnije boljeti. Jako. I da će misliti na Nju.
Fijuu!!
Fijuuu!!!
Fijuuuu!!!!
Par udaraca mu je rasparalo kožu. Gledala je i uživala. Vidjela mu je smiješak na usnama, no nije komentirala.
Otišla je opet do torbe i spremila whip.
Uzela je svoju najnoviju igračku. Fantastični snake.
Prekrasan i savršeno bolan.
Došla je do njega i pokazala mu ga. Nasmiješila se i bez riječi napravila par koraka dalje.
Stala je u laganom raskoraku i onako samodostatno pogledala u snake što je visio iz njenih ruku.
Zamahnula je.
Fiiijuuu!!!
Oštar, reski zvuk parao je savršenu tišinu u kojoj su se nalazili.
Udarac na njegovim leđima bio je snažan, silovit, hladan i tako.. pun ljubavi.
Osjetio je kako mu je pukla koža dužinom udarca, osjetio je…
„Da li je to krv?“ – mislio je, pitao se – „Prekrasno. Imat ću njen touch na sebi.“
Gledala je kako mu par kapi krvi klizi niz leđa, uživala je u tome.
Opet.
Fiiijuuuu!!!
Opet je taj snažan i moćan zvuk parao tu tišinu.
Opet je njegova koža pukla dužinom udarca.
Opet je uživao, kao i Ona.
„Dosta je bilo. Ne mogu više.“ – rekla je – „Umorna sam.“
„Nastavit ćemo drugi put.“ – prošaputala je svojim baršunastim glasom.
Odvezala ga je, i rekla mu da se može obući. Da je slobodan.
Ništa mu nije bilo jasno, to još nikada nije napravila. „No dobro, valjda je stvarno umorna“ – pomisli – „Ipak, i Ona je čovjek.“
Spakirala je sve u torbu i brzim korakom krenula natrag putem kojim je došla.
Vidio je kako se žuri, no nije znao zašto. Požurio je za njom, osjećao je da joj mora biti blizu.
Osvrnula se i vidjela ga iza sebe.
„Ne prati me, nemoj. Nemoj, kad sam rekla!“ – viknula je i nestala u snijegu.
Pala je.
Potrčao je k njoj i vidio ju kako leži u snijegu. Kleknuo je kraj nje, uhvatio ju i podigao.
Od napora je osjetio kako mu krv još jače curi iz rana na leđima, kojima je Ona bila uzrok. Nije ga bilo briga.
Zagrlio ju je, a Ona je otvorila oči.
Pogledi su im se susreli; njegov pun brige i ljubavi, a njen.. izgubljen? Dezorijentiran?
„Nemaš collar, maco.“ – prošaputala je. Vidio je da je svu svoju snagu upotrijebila da to izgovori.
„Ne, Gospodarice, nemam. Jadan sam. Nisam bio doma kad ste me pozvali, a da sam išao po njega ne bih stigao na vrijeme.“ – odgovorio je, mirnim i nježnim tonom.
„Sada ne mogu ništa. Mogu ti samo reći da ga moraš imati uz sebe. Uvijek.“ – rekla je, polako i koncentrirano na svaku riječ.
„Da, Gospodarice moja, imat ću. Bože, kako sam se bojao da Vam se nešto dogodilo!“ – prošaputa i on.
„Nemoj se bojati. Velika sam cura, znam se brinuti za sebe. Sad mi, molim te, pozovi taxi. Želim ići kući.“ – rekla je.
Znao je da joj se ne može i ne smije usprotiviti. Učinio je što mu je rekla.
No, Ona nije znala da je on cijelo vrijeme vozio iza njih. Da je satima sjedio u autu pred njenom kućom, kako bi bio tu ako joj zatreba.
Sati su prolazili, no on je bio uporan. Nije se htio pomaknuti.
Čekao je i čekao. Povremeno bi se i nasmiješio.
Znao je da joj je stalo.
Znao je da je svaka sekunda njegovog postojanja vrijedna tog saznanja.
Post je objavljen 25.08.2008. u 10:45 sati.