Eto me.
Doma. Opet.
Iako sam u Parizu zapravo bila samo protekla četiri dana, jednostavno nisam imala volje za blogom.
Ali evo me opet.
Kao i svaki put kada se vratim iz inozemstva, prepuna sam dojmova.
I mislim da nije pravo vrijeme da pišem post o Parizu dok ne počnem na sve gledati objektivno.
Pa evo, jedan subjektivni osvrt.
Sletjeh na Charles de Gaulle aerodrom u Parizu. Uz Heathrow, najveći u Europi. Mjesto gdje uz vas na passport kontroli ne stoje samo poneki Bosanac, Nijemac ili Austrijanac kako to obično je na Plesu. U Parizu su u istom redu Španjolac, Australac, Amerikanac, Japanac, Tunižanin, Sudanac, Rus,Argentinac,...
Kada od mnoštva ljudi, nakon izlaska iz aerodroma uđete u autobus koji vozi neki crnački, afrički doseljenik i on vas ljubazno dočeka i započne svoju turu, jedva čekate da vidite taj pravi Pariz.
Trg Concorde, Slavoluk pobjede, Louvre, Orsay, Notre Dame, Latinska četvrt, Sorbona, Dom Invalida, Champs Elysees, Trg Bastille, bazilika Sacre-Coeur, Trocadero, Ile de la Cite, Eiffelov toranj, Montmartre,...
Dok si tamo čini ti se kao da je cijeli grad jedan ogroman muzej koji se mjesecima razgledava. Pravi mravinjak u kojemu svatko ima svoju malenu ulogu. Dati gradu onaj štih svjetskoga grada.
Grad je to u kojemu se čovjek zaista osjeća kao stanovnik svijeta.
Mjesto na kojemu su se preklopile i uklopile sve rase, kulture, vjere i jezici ovoga svijeta. I mjesto gdje one sve zajedno savršeno funkcioniraju.
Mjesto koje prihvaća sve otpadnike društva, mjesto stvaranja Van Goha, Picassa, Leonarda da Vincija, Voltairea, Moneta, Gershwina, Chopina, mjesto gdje su život okončali i Princeza Diana (bila sam u tom tunelu, hehe) i Jim Morrison, mjesto Francuske revolucije,...
Grad u kojemu ima mjesta za sve. Grad u kojemu svatko nađe ono što voli. Jednostavno, grad iz snova....
Zadivljena sam, stvarno, nakon Cabareta, krstarenja po Seini, pogleda s Eiffelovog tornja i palačinki s Montmartrea mislim da sam vidjela sve. Bar dok se ne skuliram, te osjećaj polagano prođe.
Jako je skup, stvarno jako. Ali ne morate baš piti kavu na najrazvikanijim mjestima. I onaj kafić iza ugla je jednako ugodan i primamljiv. Eh da, neka mi samo još ntko počne prigovarati na račun Francuza, svi su htjeli pričati engleski i sporazumjevali se najbolje što su mogli. S velikim osmijehom na licu. I najopušteniji su narod koji sam vidjela.
Kažem vam, ja sam pod dojmom ;)
Voli vas Muha!
Post je objavljen 24.08.2008. u 23:32 sati.