Opet me vozi isti vlak…
Kroz poljane obrasle nekim nemirom.
Pored planina,usred tišine,
Do obale s valovima uspomena,
Za jedini trenutak raja
bez tebe i tvoje blizine.
Opet me pozdravljaju
isti kolodvori,
stare, opustošene stanice.
Opet me vozi isti vlak,
zajedno sljedimo
poznate nam tračnice.
Ja uvijek negdje putujem,
uvijek nešto tražim,
ali nove puteve nikako
ne nalazim.
Ja uvijek negdje putujem,
negdje bježim,
al tebi ne mogu se sakriti…
Sljedeći stope mojih starih čežnja
nekako ćeš me uvijek pronaći.
I opet mi nećeš dati voljeti,
I opet samo ja ću patiti.
O, znaš li kako boli,
kada uvijek negdje putuješ,
a nemaš se kome vratiti…
Opet me vozi isti vlak,
opet me iste misli tište…
Umjesto da te poput stare melodije
zatvorim u glazbenoj kutiji,
muk mi te vraća, svaki put
sve tiše.
…ovaj put vlak
ko da sve teže diše,
ali do svog posljednjeg daha
ja doći nikako ne mogu,
kao da nikad i neću,
jer da te zaboravim, nađem mir
i upoznam spokoj,
nemam ja tu sreću…
Opet me vozi isti vlak…
Odzdravljam licu poslijednje gore.
O, da mi je biti grana jednog njenog hrasta,
Nju toliki jadi ne more.
Samo vjetar što ju ljulja, amo-tamo,
Prije nego li prijateljica kiša
Spere prašinu i sjetu,
Za lošim danom.
Post je objavljen 24.08.2008. u 23:00 sati.