...Na stolu je lezalo pismo pisano ljutnjom, pomijesano krvlju,a vjetar je lagano pirkao kroz otvoren prozor kao da ga je htio predati onome kome pripada.
Sunce je susilo stranice i polako citalo posljednju molbu za oprostaj...
"Voljeli smo se ludo. Jos uvijek se sijecam tvojih toplih rijeci, spustenih u moju kosu. A zatim sam morala otici, vratiti se skoli, staroj vec pomalo dosadnoj rulji i vremenu bez tebe.
Bilo je tesko ali drzalo me tvoje obecanje da ces obavezno dolaziti da me vidis, jer si imao Hondu koja ti je zivot znacila. Ako i ne dodes pisat ces pisma, mozda i ne tako duga ali glavne ce biti dvije rijeci i moje uvjerenje da jos uvijek mislis na mene...
...I otisla sam...
Brojala sam dane, sate, minute do trena kada bi te opet trebala vidjeti.Ponekad mi se cinilo da ti nije stalo do mene, ni do nase tako lude veze, ali su mi svi nasi frendovi pricali kako si im non-stop dosadjivao pricama o meni. To me je razuvjerilo, a tako uzasno sam te voljela...
Proslo je mnogo vremena, ali ti nisi dolazio, nisi pisao; toliko dugo ocekivala sam bar one dvije rijeci napisane na list papira istrgnut iz neke teke. Ali pismo nije stizalo i ja sam svaki dan uzalud brojala postarove korake. I ponovno mi se cini da ti nije stalo do mene, da me zaboravljas (...bilo je mnogo ljepsih djevojaka koje su padale na tvoju zgodnu facu, a najvise na tu prokletu plavu Hondu).
Prijatelji su sutjeli ili govorili kako sada mislis na mene, ali nemozes doci zbog drugih stvari. To je budilo sumnje u meni, ali ja sam jos uvijej mislila na tebe, sve dok se nisam pocela tjesiti. Zasto patiti zbog nekoga podlog covjeka koji vise ne misli na mene nakon par susreta. I sve vise sjecala bih te se sa prezirom i osjetila odvratnost plave boje u Hondi i tebi....... a onda sam jednom srela tvoju sestru i tek radi reda pitala je kako si, a da nisam znala koliko ce me to moje naivno pitanje stajati. Prvo je dugo sutjela. Mislila sam da se zbog tebe kaje, i kad sam joj to vec htjela reci prekinula me usred rijeci:
- Izvini, ali vrijeme je da to saznas. Krenuo je k tebi da te vidi i nije se vise vratio...poginuo je... u bolnici kada mu je smrt zaklapala oci, zamolio nas je da ti to ne kazemo. Znao je da ga previse volis da bi ostala sama i da bi radije za njim krenula u smrt. Radje je htio da mislis kako je pokvaren i kako te je zaboravio, nego da patis i osjecas se krivom.
Posljednju njegovu zelju, eto i ja sam izvrsila, a tebe je zamolio da nikada ne dodjes na njegov grob, jer bi ga to jako boljelo. Stvarno te je volio.
- Plima teskih osjecaja pomijesanih suzama htjela je u jednom trenu izaci iz moje duse. Ali nije mogla. Bila je to preteska bol.
A prolaznici su se okretali, mozda u cudu gledali kako jedna drugoj placemo na ramenu. A mozda je kome zasjala suza u oku... neznam...nista nisam vidjela... samo u mislima tebe na onoj odvratnoj plavoj Hondi.
Zeljela sam se ubiti i vise puta su me sprijecili i rekli da je zivot predamnom, a nisu znali da meni bez tebe nema zivota. Osjecala sam krivicu i ja to moram platiti; pa radi mene si s tom prokletom plavom Hondom zavrsio pod zemljom onda kada sam te najvise voljela. Ponovno je krvarila stara rana, ali morala sam zivjeti radi tebe jer ti si zivio kroz moje misli, i rijetke snove. Bol sam drzala u sebi kao zeljezni most izmedju tuge, bola i srece na drugoj strani.
Svake veceri pokusavala sam suzama izbaciti patnje i sve te boli iz sebe, ali one su sve vise htjele biti tu.
Sada sam zivjela za tebe.
Par godina kasnije krenula sam majci na grob i odsetala da vidim najljepsi grob na tom groblju. Bilo je to jucer...
Problijedila sam citajuci tvoje ime. Sto se sve u tom trenutku osjeca? Suze su me gusile dok sam gledala tvoju sliku s koje si se bezbrizno smjesio, kao da si ziv. Bila je to jedna od onih slika koju si meni poklonio i na poledjini napisao:
"TEBI STO TE TOLIKO VOLIM, JA"
Osjecala sam da je to samo moj grob i da samo tu pripadam, sve ostalo nije bilo vazno... nista mi u zivotu nemoze nadoknaditi tebe, pa ni sam zivot. I molim te, oprosti mi sto sam mogla posumnjati u tebe. Nikad te necu preboljeti, i zato jos jednom molim: "Oprosti ja sam kriva".
Mislili su da su me izljecili, smijesno, pa za mene nema lijeka... jedino ti... Molim te primi me k sebi ako si mi oprostio...
I nije pismo stajalo samo. Suze koje je sunce pretvorilo u praznu mrlju, a zatim se na pismo spustila glava svjetle kose, a njeno tijelo je jos jednom izgovorilo molbu za oprostaj...i njegovo ime...tako su se i nasli, kao da je iz tih praznih zila krvlju izasla sva bol, a ona je nepovratno zaplovila u srecu... k njemu.
Jos jednom je on bio u pravu. Otisla je u smrt jer se smatrala krivom..........a zivot je bio pred njom.
P.S.
Ako Vam citajuci ovo pismo jedna suza napusti oko i smoci lice, znajte sto su patnje nesretne ljubavi. Medjutim ona ga nije pisala kako bi je netko zalio i konacno u tom odvratnom svijetu, osjetio potrebu da pusti jednu suzu.
Bio je to posljednji pokusaj da pred smrt olaksa svoju bol i da u smrt krene bar s nadom da ce joj se oprostiti grijeh - kojeg nije bilo.
Ali nije molila Boga od kojeg ponekad ocekujemo pomoc. Molila je nekog tko joj je bio svijetliji od Boga, od svijetla, od stare vec pomalo dosadne rulje i zivota...
...molila je njega. Ne zbog boli, osjecaja, krivice i sazaljenja, vec zbog ljubavi,
DA ZBOG LJUBAVI...
Post je objavljen 24.08.2008. u 20:54 sati.