sve je počelo jako davno.. dok su još djeca bili.. on i ona poput malih anđela radost
nisu krili... zaljubljeni su bili tako mali.. romeo i julija su ih zvali..
sjedila je na klupici... u lijepoj šarenoj suknjici.. nestrpljivo je čekala
da se pojavi on.. u malom, bijelom odjelcu svom... u ruci je držao mali žuti cvjet.. prišao je i rekao..
napuštam tvoj svjet... sjeo je pored nje i u obraz ju poljubio.. ona je suzu pustila.. a on se izgubio..
roditelji su joj rekli da je otišao živjeti u drugi grad.. morao je otići jer majka mu je bila teško bolesna tad...
bila je mala pa shvaćala nije... što se to u njezinom srcu krije..
prolazile su godine.. i već je postala mlada žena.. i tada je došlo do tog trena..
da svoje malo selo napusti.. i u daleki svjet se upusti...
otišla ga je u grad tražiti.. možda će opet njezinu ljubav uvažiti...
pred njegovu kuču je lagano kročila.. ali nije joj se svidjelo što je uočila..
mislila je da na nju zaboravio nije.. da još uvijek postoji nešto što se njegovom srcu krije...
ali ne.. drugu je ženu on ljubio.. kao da je tog dana dio nje ubio..
pred kučom mu je ostavila samo mali žuti cvjet.. željela je napustiti ovaj okrutan svijet..
kada je cvijet našao sve mu je bilo jasno.. ali sada je i tako kasno..
sjedila je u mračnom stanu. kiša je počela padati.. a ona nije mogla svoje suze svladati..
proklinjala je sebe.. život.. i njega.. bilo joj je dosta svega...
17. rođendan joj je te večeri bio.. htjela je ubit svaki trag ljubavi što joj se u srcu krio..
uzela je nož.. onako puna bjesa i tuge.. pri tome nije mislila na druge..
prerezala si je vene.. krv je tekla satima.. tada se on pojavio na njezinim vratima..
sa buketom žutog svjeća i uz tihi plamen mogih svjeća.. prišao joj je i rekao volim te znaj.. ne želim da ovakakv bude naš kraj..
zaplakao je pored njezinog mrtvog tjela..nije ispunio ono što je ona htjela..
zadnje što je rekla bilo je ovo:bila sam te spremna za ljubav moliti.. ali ako ne za života u nebu ćeš me voliti...
ONA
ovo je priča koja ima vrlo dobar početak, ali strašan, tužan završetak...
živjela je sa svojim roditeljima u jednom sasvim mirnom gradiču i kao svaka cura sanjala o svom voljenom mladiču...
često je hodala parkom lijepa i koraka laka, ali ona nije bila kao djevojka svaka...
svoj život je voljela više od svega dok naravno nije upoznala njega...
ni pomislila nije da on ima mane, da on voli piće, žene i društvo te da ima loše strane
zaljubila se ona, bila zavedena ni slutila nije da će biti prevarena...
naveo ju je da na put pođu ni slutila nije što ju čeka kada kući dođu..
na povratku pred kuću je stala sa koferom u rukama i pogleda prazna, utrčala je u kuću da što se događa sazna..
u kući mnogo ljudi i ćuje se šapat tih, kroz suze su joj rekli da nema više njih..
da smrt joj je roditelje uzela usred sna dok na putu sa svojim dragim bila je ona...
iz smeđeg joj oka suza pođe, od plača nije mogla k sebi da dođe..
nije prošlo dugo i njegovo je dijete nosila i svu bol koju joj je nanio mu je oprostila..
samo je željela djetetu pružiti dobar dom i pružiti ljubav dragom svom..
svojoj dragoj jedva da je prišao i stalno je kod drugih žena išao..
na kraju ju je ostavio na ulici samu, zapravo, nju, nerođeno dijete i veliku tamu..
svaki dan se kajala što je upoznala njega i već joj je bilo dosta svega...
al sada je već svima jasno, za kajanje sad je kasno...
to je bila bol koja joj je do kraja srce slomila al bar je još jedan razlog za život imala..
svoje dijete voljela je više od svoga života, ljudi su grozote o njoj pričali ali nju nije bilo sramota...
te kišne večeri dok je po tihoj ulici hodala bez veze, jedan mladič sa motorom joj je stao i pitao dal želi da ju poveze.
bio joj je poznat al mu nije vidjela lice, jer se skrivalo ispod tamne crne majice...
zamolila ga je da ju odveze do prvog motela jer samo je zaspati htjela..
iz đepa mu je virio pištolj i pušio je drogu, rekla je: stanite, hvala, ali dalje sama mogu!..
odvezo ju je u šumu i već se bližio dan, sve se činilo kao ružan, strašan san...
u ruci je držao pištolj i rekao: nikada te nisam volio znaj i sada je svemu došao kraj...
čuo se samo glasan pucanj pištolja i zvuk njegovog motora..
njezin dragi ostavio ju je u šumi da nepomično leži sama... ZAPRAVO.. ONA, MRTVO NEROĐENO DIJETE I VELIKA TAMA...
PRIJATELJI
Bila je to još jedna sasvim obična noć, on mi je obečao da će doć..
od početka života bili smo prijatelji mi, ali da smo par mislili su svi...
iako sam ja to željela više od svega i nisam mogla prestati misliti na njega...
bila sam dio njegovog djetinjstva, a sad samo dio lijepog prijateljstva..
nikada nije znao koliko ga volim, ali ga za ljubav neću da molim..
uvijek mi je govorio da sam mu najvažnija ja, ali sve se promjenilo odkako je u njegov život ušla cura ta...
bila je luda noć i malo više smo popili on i ja, kao prijatelja 2 a to smo i bili bar do tada..
pri svakom pogledu njegovom zasjale bi mi zjenice, shvatio je on da to više nije pogled prijateljice..
rekao je : žao mi je al našem prijateljstvu došao je kraj, pogledala sam ga i rekla mu: zauvijek ću te voljeti znaj..
pobjegla sam brzo što brže u daljinu okolo sebe samo sam čula tišinu..
napokon sam došla do mjesta gdje smo odrastali mi i gdje su ostali naši snovi svi..
vidla se duga pruga i uvelo cvijeće, sagnula sam se da upalim 2 svijeće..
jedna je za mene a druga za njega, na krvavi papir napisala sam: i u nebu ću te voljeti više od svega...
i tad sam krenula korakom brzim, nisam željela da na svoj posljednji vlak zakasnim...
čulo se samo škripanje kočnica i snažan vrisak... i osjetila sam na svojoj ruci nježan stisak..
sjeo uz meni i molio boga kad bi barem vrijeme mogao vratiti i pokušati moju ljubav shvatiti..
nad mrtvim tjelom zaplako je snažno i više mu ništa nije bilo važno..
želio je vidjeti onaj poseban sjaj u mom oku i osjetiti onu snažnu ljubav duboku...
samo je po posljednji put želio vidjeti moje smeđe oči,a onda bi i on u nebo samnom mogao poči...
Post je objavljen 24.08.2008. u 16:20 sati.