Razočarana sam u samu sebe i svoju glupost, svoje neprihvatljivo ponašanje, ponašanje prema samoj sebi. Svjesno činiti ono što će me povrijediti i u toj laži duboko svjesna tražiti tračak nade. Jer ovo što ja činim sebi može samo bolesno tolerantna osoba, toga sam si odavno osvijestila, odnosno glupu procjenu bez ijednog uporišta, svjesna lažne nade i ponovo mi je trebalo da osjetim tu težinu povrede. Doista sam prešla sve granice svojih ludosti, tolerancije laži veće od laži i to sam si dalje i dalje, s novim danom, dopuštala. Poznavajući ga dobro, pa stalno je lagao, lagao sam sebi, ljudima oko sebe, propalom braku i .t.d.zavaravao se lažnom moći. Da, sebe može netko lagati koliko želi. Na to nemam pravo nikome osporavati njegovu potrebu, ali zašto sam dopustila da i ja sudjelujem u toj laži, budem njegova glavna glumica?
Dopuštala sam i dopuštala godinama da me osoba koja nije vrijedna moje pažnje, a kamo li nečeg vrijednijeg, najvrednijeg što čovjek čovjeku može dati, ljubavi, iskorištava, liječi svoje frustracije i laže, laže!
Bezbroj puta u ovih četiri i pol godine sam se pitala isto pitanje. Donosila odluke, dosta, zbogom zauvijek, i odluke takva karaktera, al sam popuštala nakon njegovih ponovnih pokušaja sa njemu znanim stilom, kako me pridobiti ponovo.
To se zove nevoljeti samu sebe, kažnjavati samu sebe s gajenjem lažnih nada, nada koje duboko bole.
Post je objavljen 24.08.2008. u 13:25 sati.