Svitanje. Onaj gorki osjećaj smrti, onaj ustajali miris truleži i spaljene kože. Krici su ostali visjeti u zraku tako nepomično, lagano blijedeći kroz vremena. Umiruća legenda, zaista je tužno koliko priča nikada neće biti izgovoreno, koliko priča neće izaći na svijet već će ostati zauvijek neispričane plaho sjećajući se vremena kojem su svjedočile. Možda je i uzalud tražiti nedovršeni krik u zraku, jer tko želi sebi nanjeti muku da ga mora dovršiti, vraćajući se u vrijeme u koje ne pripada, u vrijeme za koje nije predviđeno, u vrijeme u kojemu ne smije biti, koje nije dopušteno.
Zašto onda skrivaš pogled?
Pa pogledaj u koje si se vrijeme vratila, i pogledaj, da li si našla što si tražila?
A ti si šuteći ispričala povijest, bez glasa si slomila čašu u mojoj ruci, tonom koji lomi staklo onako nemilosrdno. A ja sam bez očiju vidjela što nisam smjela, u krivi trenutak sam progledala.
Krivo vrijeme draga, posve zabranjeno za nas.
Zatvori se u krug, zašto me ne slušaš? Zašto mi uporno prislanjaš nož uz vrat, taj tračak svjetla u tvojoj kosi, zašto ga nosiš. Zašto se gubiš i nalaziš i istom trenu?
Preko urušenog mosta prelaziš, ne radi to.
My fall will be for you, my love will be in you, you were the one to cut me, So I'll bleed forever....
Post je objavljen 07.09.2008. u 11:38 sati.