Marketing
Olimpikalije 2
Sinhronizirano/sinkronizirano plivanje! Sinhro-plivanje ljudi moji! Ako ste se ikad pitali koji je fizički najzahtjevniji sport na svijetu, pa vam je na pamet pao recimo razboj, ruče, džudo ili hrvanje na grčko-rimski (sa onim redom kosmatim brđanima spojenih obrvica iz Urgustana, Kirgistana i Boguizanogu-stana) ili brdsko bicikliranje, desetoboj, dizanje utega ili spartanski maraton (u čiji cilj većina maratonaca omamljeno dobaulja halucinirajući kako beru kupus, maze Kleopatru ili utjelovljuju punjenu sarmu), vjerujte mi kada vam kažem da su sve to dječje pićkarije u odnosu na - ekipno sinhronizirano plivanje! A pazite, ekipno sinhronizirano plivanje za sad je još uvijek isključivo - ženski sport. Svaka čast ubermenšćovskim petobojcima i plavokosim osmercima i brkatim bacačicama kladiva, no to što ove cure u bazenu rade, graniči sa nemogućim, zakonima fizike i DosjeimaX, sve u jednom.
Gledam ja njih danas, a ono ne znaš što gledaš, sport, cirkus ili Zrće, jesu li noge ili ruke, je li glava ili guza, pa se vrti pa se utapa, pa glumi malo foku a malo tuljana, pa je nema pa onda skoči, pa se malo praćaka a još manje diše, uz ludi ritam vrti glavom i figure piše, dok je glava doli guza joj je gori, a dok je guza doli, eno njih tri bacaju četvrtu koja u zraku kačka, radi salto i ispija štok, dok joj peta naglavačke češka tabane, a šesta na dnu bazena kuva makjato pjevajući ´Nemoj nemoj nemoj se udavati.. nikada, nikadaaaaaa!!´ - i to sve sinhronizirano! 
Ma ljudi moji jeste li vi gledali što te ženske rade? To je čudo neviđeno! Od čistog gušta više ne znaš ni di bi gledao ni šta bi slušao, dovedu gledatelje u takvu ekstazu da uistinu ne kužim kako se muški ljubitelji ovog sporta suzdržavaju od naglavačkog bacanja sa tribina u bazen.
Jedino što kao žena ovom sportu zamjeram je - nedostatak muških nauljenih sinhronera. Tako bih rado pasla oči na širokim prsima, specijalno dizajniranim kupaćim kostimićima i elegantnim mačo dodacima kao što su šljokasti ukrasi u kosi 
Šćeta, velika šćeta.
Nego, znate što me oduvijek jako zanimalo – koliko su plaćeni suci u atletskoj disciplini bacanje koplja i kladiva? Znate one u bijelo obučene dečke šta trčkaraju po zelenoj travi i mjere dobačaj? E pa oni, ako i jesu plaćeni, jesu li da prostite osigurani? A posebno me zanima – popunjavaju li oni prije natjecanja kakav upitnik o mentalnom zdravlju (nešto kao na vozačkom, iako mi to baš i nije naj-argument), ispituje li tko njihovu možebitnu sklonost suicidu i slično? Jer vidite, nekako razmišljam - sama potreba oblačenja u bijelo i bezglavo utrčavanje ispred potencijalno smrtonosnog koplja/kladiva.. kao da.. signalizira nešto... šalje jelte kao neke.. mogli bi reći.. znakove upozorenja?
A moram pohvaliti dresove australskih košarkaških ekipa. I muških i ženskih. Ti su dresovi melem za oči! Uski i pripijeni 
bez vidljiva patenta (kao oni Phelpsovi svemirski kostimi, koji se valjda sa kože skidaju guleći), dole crni, a gore žuti - u biti više trikoi nego kostimi. I toliko daleko od onih vrećastih gaćetina u kojima NBA igrači sakrivaju cijele zalihe pljuge i dvije-tri guzate crnopute cheerleadersice. Toliko su elegantni da sam zbog njih bacila oko i na žensku košarku koju inače ne gledam, jer se cure lome i kidaju po terenu kao neke žirafe, živi užas. Kad ih gledam, kao da gledam boćanje sa onom teškom srednjoškolskom medicinkom. Ali to je samo moje subjektivno mišljenje, i boguhvala vid sam mogla liječiti na košarkašima, rukometašima (osim Balića koji mi je s onom masnom kosom opet šakirao oko), vaterpolistima, odbojkašima…
Blanka svaka čast! Kao da je 2.05 kašji mačalj čovječe! E svaki ti dao! I ne brigaj brigu šta nisi prva, ona mala Belgijka se našmrkala feferona pa je potpalilo ko` raketno gorivo... Pleši Blanka pleši… 
Post je objavljen 23.08.2008. u 21:54 sati.