Marketing
Lassie se vraća pa moram i ja...
Kucnuo je i taj čas. Rujan već lagano kuca na vrata noseći teški teret ispita sa sobom, a ja sam morala spakirat stvari i vratit se kući nakon višetjednog lutanja predivnom nam obalom. Ni sama ne znam kako sam se osjećala pri povratku. Istovremeno presretna jer ću napokon vidjeti najdraži mi Zagreb, i zagrliti mamu, a s druge strane- tri tjedna savršene slobode i to u društvu najdražeg mi bića... Baš sam kokoš- kak god okreneš, nije dobro.
Moram priznati da se prilično ponosim našim podvigom. Svi sanjaju o nečem sličnom, ali nitko se nije odvažio na to. Osim dvoje ludih zagrebačkih studoša kojima je očito previše dosadno u životu. Sad dok mi je još sve friško, dok praktički još osjećam miris soli u svojoj kosi, mislim da je pravo vrijeme za podijeliti s vama nešto od moje ovoljetne avanture...
Prema planu, na naše smo se putovanje odvažili krenuti autostopom. Rano ljetno jutro 29.srpnja bilo je savršeno. Ni prehladno, ni prevruće... Idealno za stajanje kod naplatnih u Lučkom i čekanje da nam se netko smiluje. Čak nam je i dosta njih stalo, ali svi su išli prema Rijeci ili Karlovcu. A nama je odgovarao samo smjer prema Dalmaciji. Naime, odlučeno je da krećemo s Vira, gdje Z
ima viksu. Točnije, njegovi starci ju imaju, al nećemo sad cjepidlačit. Nakon sat vremena zaustavio nam se auto švicarskih registracija, a u autu hercegovac sa ženom finkinjom (koja odlično priča hrvatski). Kažu, idu do Splita, a nama odgovara jer nas mogu iskipat na naplatnima kod Zadra. Pa je tak i bilo. Dobro je bilo to kaj su bili brbljavi, pa nije bilo uobičajenog gušenja razgovora s odgovaranjem na pitanja: "da.", "ne." i sl. Kad su nas dofurali do Zadra, lik nam je još uvalio svoju posjetnicu pa kaže: "ako ćete dolaziti u Švicarsku, svakako se javite.". Naravno, također smo rekli da imaju smještaj kod nas ako im ikad zatreba.
Na tamošnjim naplatnima stajali smo nekih 45 minuta (na suncu), kad nam se zaustavio auto njemačkih registracija, opet gastarbajteri, ovaj put bosanci. Rekosmo- ako može do skretanja ...kako god da se zove. Kažu okej, mi sjednemo u auto da bi za par minuta skužili da i oni idu na Vir do nekih frendova, tak da su nas praktički ostavili kod njegove ulice, imali smo otpr 50 metara za prehodati. Ocjena- definitivno jedan od boljih stopova. A stopirali smo mi dosta. (usput, znam još dosta ljudi koji tako putuju i kažu da imamo stvarno nevjerojatne sreće)
Khm...na Viru i nije bilo nekih događanja, osim previše ljudi (navečer je posebno gadno- hrpetina turista sa sladoledima u rukama na koje treba jako dobro paziti jer bi vrlo lako mogli završiti na vašoj majici. fala bogu pa sam uspjela proći bez toga), i premalo ukusa što se tiče gradnje i uređenja kuća. Boje od kričavo roze do limun žute, o ukrasima na fasadi da ne pričam, ali najgore od svega su mi trokatnice za obiteljsko ljetovanje. Nije mi jasno kaj će im dvorac za ljetovanje. Osim toga, Vir mi i nije pretjerano atraktivan. Bez uvrede ikome. Okej za klince-imaju more, imaju plažu, sve super. Al za nekog naših godina postoji ukupno jedan disko, imena "More" koji se oglašava sloganom "plešimo do zore u disko baru More", u kojem su na repertoaru...a što drugo nego narodnjaci, teške cajke koje paraju uši. Odvratno. Preostaje samo izlazak u vlastitom aranžmanu, a to bi značilo kupit litricu pive i nas troje na plaži (Z, njegov buraz i ja). Ak niš drugo, bar smo mogli na miru pričati, bez trešteće glazbe. Prve, druge ili treće vrste.
pijesak i sol na Viru
Znate kak se veli- svakog gosta tri dana dosta. Pa smo i mi odlučili nastaviti dalje nakon tri dana. Natrpali stvari u ruksake, stavili ih na leđa (jedva jedvice,nešto preodvratno teško), i do busa. Zagrljaji, rastanci, a onda drndavi put do Zadra. Pa našetavanje tamo neka 3 i pol sata po starom gradu, uz neke ispade (na ulazu u Sv Stošiju stoji neki kvazi redar,ja imala majicu koja se veže oko vrata [smetnula s uma da nosim istu], a on mi odbrusi "Obuci se!". da je bilo normalnim tonom, rekoh okej, nema frke, ali bio je stvarno bezobrazan. odustala sam uopće od ulaska, ali je zato njega išlo da je nekulturan i neodgojen. briga me što bi mi po godinama otac mogao biti, ali kao takav bi barem trebao znati neke osnove pristojnog ponašanja). Nažalost, došli smo prerano da bi vidjeli Pozdrav Suncu kako svijetli (tek se počeo uključivati), ali smo zato sjedili na Morskim Orguljama dok je prolazio neki brod. Zvuk je neopisiv, bila sam oduševljena...
Iz Zadra smo krenuli negdje oko pola 9, jedva se odvukli do mjesta za stop (ruksaci su bili stvarno, stvarno, stvarno teški...zanimljivo je bilo trčanje s njima preko ceste- ubrzali smo s otpr 6 km/h na 6,5 km/h. dalje smo odustali od pokušaja trčanja), a onda krenuli s držanjem palaca u zraku. Počeo je padati mrak, cesta je bila užasno brza i očekivali smo da ćemo morati stopirati još dugo dugo dugo. A začudo "dugo dugo dugo" je trajalo ukupno 15 minuta, kad nam je stao neki riječki alternativac (na veliko zadovoljstvo milog mi dragog) koji je pičio za Dubrovnik, a pošto je pičio po magistrali, mogao nas je fino otfurati do Tribunja koji je bio naša iduća stanica. To mi je bila jedna od simpatičnijih kreatura koje smo imali priliku upoznati na našem putovanju. U roku od nekih 3 minute kak smo sjeli u auto lik pita- "e sorry ekipa kaj vas pitam...a jel imate možda kaj za pušit?". Nekako nagađam da nije mislio na cigarete...
Čovjeku smo ostali dužni pivu u Zagrebu ili Rijeci, gdje se već idući put vidimo pošto nas je otfuro do samog Tribunja, a tamo slijedi nastavak ove sage. Btw, nadam se da vam nisam baš JAKO dosadna.
Ne znam koliko ste upoznati s Tribunjem, al to je preslatko mjestašce smješteno između Tisna i Vodica. Jednim se dijelom nalazi na otočiću koji je spojen s kopnom preko predivnog kamenog mostića. Razočarale su me samo betonske plaže i hrpetina ježeva. Za divno čudo nije bio preplavljen turistima dok smo bili tamo.
Zbog poradi blizine Vodica i Šibenika, odlučili smo napraviti par izletića u te krajeve, neke stopom, a neke pješke.
Naravno, do Šibenika stopom. Tamo smo bili tako tipični turisti- s fotićima u rukama, samo su nam falile sandale na crne čarape navučene do koljena. I da, ponosno mogu objaviti da sam vidovita (pa da- nekad pogodim, nekad ne [ko što bi moja žena Schmutzi rekla]), prilikom stopiranja do Šibenika nakon što nam nitko nikako da stane rekoh, u idućih 5 minuta sigurno. I stao odmah prvi auto. Eh, moje unutarnje oko...
Pogled s tvrđave
Zalazak sunca, fotkano ispred katedrale
Prilikom posjeta Vodicama mogli smo se zgražati nad astronomskim cijenama hrane tamo (kao, krenuli na večeru...), ali na kraju je taj izlet bio pun pogodak. Prilikom jedne prepirke s najdražim mi (samo jedne od mnogih), podignuta nosa skrenula sam u pokrajnju uličicu i naletila na frendicu iz srednje koju već godinu i pol dana nisam vidla jer nikak da se nađemo. Igrom slučaja tu je večer trebala prespavati kod dečka u Tribunju,pa smo napravili mali tulumčić, samo nas četvero, klupica i pivica. Nakon još nekoliko sati provedenih u dobrom društvu, krenusmo na spavanac...a onda se moja kokica okrenula i onak čist ležerno pitala: "idete sutra s nama do Splita?". A Split nam je ionak bio iduća stanica, i planirali smo krenuti baš taj dan. Savršen tajming ili savršen tajming?
Ljudeki moji, malkice sam vam umorna, a pošto nisam došla ni do polovice priče...mislim da bi bilo bolje ostaviti to za neki drugi put. 
Sada krećem putem svog kreveta, a vi mi uživajte do idućeg čitanja...
Pozdravlja vas vaša mala fizičarka!
a ovo je moje najdraže ko taliban
Post je objavljen 23.08.2008. u 20:50 sati.