Svaki dan se susrećem s različitim ljudima i često zamjetim da zavisti i ljubomore ima posvuda. Nažalost, ima je puno i u meni samoj...
Ponekad je teško ne dopustiti zavisti da se rodi pred dragom i simpatičnom osobom kojoj sve polazi za rukom. Ne pomisliti tada ono: "Kako joj to uspijeva? Zašto ja nemam takvu sreću?" , ne dopustiti zlobi da počne siktati iz nas kada se o drugome dobro govori.
Nije uvijek lako ne prepustiti se, onda kada smo već pomalo umorni od borbe sa zavišću, onoj struji - "kako svi, tako ću i ja".
Znam, zavist je zasigurno jedan od najbesmislenijih i najjadnijih grijeha. Znam, da umjesto da budemo nesretni što drugi imaju trebamo biti zadovoljni i radovati se što mi imamo sve potrebno za život. Ali, nije dovoljno samo znati...
Sviđa mi se što je Franjo u jednoj od svojih Opomena rekao: " Apostol kaže: Nitko ne može reći "Gospodin Isus" osim u Duhu Svetomu (1Kor 12,3) i: Nitko da čini dobro, nijednoga nema (Rim 3,12). Koji god, dakle, zavidi svom bratu na dobru što ga Gospodin govori i čini u njemu, pada u grijeh svetogrđa jer zavidi samom Svevišnjemu koji govori i čini svako dobro."
A isto tako, u trenucima kada zavist u nama progovora, možda je dobro prisjetiti se onih Isusovih riječi koje nam upućuje preko prispodobe o domaćinu i radnicima u vinogradu: "Prijatelju, ne činim ti krivo... Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?"
Dajmo sve od sebe da ne budemo "zla oka", da ne budemo osobe bez ljubavi, ljudi tvrda srca, zavidni, koji teško trpe da se i drugima nešto dobro dogodi ili učini!
Post je objavljen 23.08.2008. u 17:54 sati.