ili Sva moja nada si Ti dok često plovim morima
Konačno, nakon što su se dojmovi dovoljno slegli, imate priliku čitati kako je prošao naš XV. franjevački hod koji je ove godine prolazio uglavnom podravskim krajem od Novog Marofa kraj Varaždina do Virovitice, da bi kao i uvijek završio u gradu svetog Franje, Asizu u Italiji. Hod se održavao pod geslom "Hodom do Susreta", a svojim smo razmišljanjima kroz teme dana pratili put apostola Petra od Isusova poziva na Genezaretskom jezeru do susreta s Uskrslim (opet na jezeru) kad mu povjerava neka pase njegovo stado.
Ukupno nas je iz našeg zagrebačkog područja hodočastilo 90-ak (70 i nešto framaša te fratri i sestre).
Prvi dan okupljanje je bilo u Novom Marofu, no za većinu sudionika Hod je započeo na zagrebačkom Glavnom kolodvoru budući da nas je većina do Marofa putovala istim vlakom. Nismo gubili vrijeme pa je putovanje proteklo u razgibavanju glasova i učenju novih pjesama koje će obilježiti ovogodišnji Hod. Namjera je uspjela, do kraja Hoda pjesmu "Sva moja nada si Ti" znao je svaki žohar u dvoranama i školama u kojima smo spavali. Prvi dan je protekao kao što je već uobičajeno (ipak nam je ovo već 15. hod): podjela po skupinama, upoznavanje, podjela zajedničkih obilježja sudionicima, a večernju svetu misu je predvodio varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak, čije su nas riječi ohrabrile za početak ovog hodočašća. Već smo se drugi dan uvjerili da nam hrabrost ne smije nedostajati jer je prva ruta N. Marof – Varaždinske Toplice- Ludbreg iznosila 29.5 km. Inače će ostati upamćena po tome što smo se posljednjih 2 sata hoda neprestano nalazili na 7 kilometara od Ludbrega (po riječima onih koje smo pitali: Koliko još?), no čini se da kako smo se pomicali mi, pomicao se i Ludbreg. Na kraju smo ga ipak stigli. Jedva. Animatori dana bili su fra Tomo i fra Petar koji su nam svojim izlaganjima pomagali da iščitamo vlastitu povijest u temi "Petre, tko si ti?" Dan je završio prekrasnim klanjanjem u svetištu Predragocjene krvi Kristove. Drugi dan, ruta, prava sitnica, cca 22 km do Koprivnice. Temu dana "U Isusovu srcu" animirao je fra Nikola Šantek, konventualac sa Svetog Duha (Zg). Misa u dvorištu franjevačke crkve u Koprivnici, susret s koprivničkim framašima koji ne prisustvuju Hodu, tuširanje kod njih po kućama (u školi nema tuševa), a navečer molitva Zlatne krunice i podjela iskustva s dosadašnjeg dijela hoda u poluosvjetljenom dvorištu škole u kojoj smo spavali. Na kraju su mnogi framaši upravo ovu večer opisali kao najljepšu na Hodu. Treći dan još jedna ruta podjednake dužine kao i prethodna, no neki ipak sustaju - odustaju. Na kraju smo svi stigli u Virje, tko pješice, tko autom (prijevoznička služba taj je dan imala dosta posla). Na putu od Koprivnice prate nas djeca iz Virja koja će s nama ostati na programu cijeli dan u njihovoj župi. Animator je bio fra Bernard koji nam je u svom stilu aktualizirao Petrovu "Kušnju vjere". Misa u prekrasnoj Virjanskoj župnoj crkvi bila je jedna od najraspjevanijih, a nakon večere slijedile su "Igre bez granica". Nakon što smo očistili dvoranu od ogrizaka od lubenice, probušenih balona i ostalih rekvizita, izmolili smo večernju molitvu te imali nekoliko kratkih svjedočanstava "prekaljenih" sudionika Hoda kojima je cilj bio motivirati one koji možda prelako odustaju od hodanja tokom dana. Namjera je uspjela. Sljedećeg nam je dana cilj bio nedaleki (18 km) Kloštar Podravski čija je osobitost ta da su cure spavale po obiteljima, a dečki u dvorani župnog dvora jer se škola u mjestu preuređuje. Tako smo imali prilike iskusiti podravsko gostoprimstvo i uvjeriti se da su priče o "škrtim" Podravcima tek predrasude. Temu dana "Kad Isus postane prepreka" animirao je fra Milan, a u večernjem je programu po prvi put svaka od grupa imala priliku pokazati svoju kreativnost kroz predstavljanje apostola po kojem njihova grupa nosi ime. Svaki je apostol iz svoje vizure iznosio isti događaj iz Evanđelja pa smo ih upoznali u svoj njihovoj različitosti koja je, tako kažu, bogatstvo za zajednicu. Tako je nekako i s nama. Posljednji dan hodanja osvanuo je vrlo rano. Zapravo on još nije ni osvanuo (bilo je 4.30), a mi smo već ustali. Ruta prilično dugačka, 28 km, cilj nam je Virovitica. Ipak, olakšanje, prvih 8 km vozit ćemo se busevima, dok na prijeđemo na teritorij Virovitičko-podravske županije. Razlog: radno vrijeme policijskih postaja, Virovitičani rade od 5, a nama je u interesu da krenemo što prije (policija nas mora pratiti budući da hodamo prometnim cestama). Da framaši na kraju ipak nisu bili sasvim iscrpljeni pokazuje i to što su posljednjih 100-tinjak metara do cilja (skromniji tvrde 200-tinjak) prešli trčeći iz sve snage. Zajednički ulazak u crkvu Svetog Roka uz oduševljenu pjesmu i našu sad već etabliranu himnu ("Sva moja naaada....") te zahvalna molitva za sretan dolazak na cilj. Animatorice dana bile su s. Ana i s. Doroteja, a tema "Petrov susret sa samim sobom". U poslijepodnevnom izlaganju s. Doroteja nam je ponovno dala priliku da kao skupine iskažemo svoje kreativne sposobnosti što smo u večernjem programu i učinili. Bilo je skečeva, pjesama, talk-showova, meditacija, uglavnom smo Petrovo zatajenje razgledali iz raznih kutova. Taj je dan inače bio i dan intenzivne pripreme za sutrašnje veliko predstavljanje Frame na virovitičkim bazenima. To je bio kreativan izazov, slagali su se skečevi, pripremale pjesme i koreografije, odabirali ljudi za svjedočanstva, a sve da se što bolje predstavimo Virovitičanima na čelu s njihovim gradonačelnikom. Onda je stigao i taj dan. Prijepodne smo proveli u Parku prirode "Papuk" (išli smo busevima, dosta je bilo hodanja), gdje smo imali pokorničko bogoslužje i ispovijed. Pokorničko bogoslužje je predvodio fra Vinko iz Bosne (s nama je na Hodu kao gosti bila i skupina od desetak framašica iz Bosne s 2 fratra) i vrlo konkretnim ispitom savjesti na osnovi iskustava iz prethodnih dana pripremio nas je za sakrament pomirenja. Čisti i neporočni, uputili smo se na ručak i rekreativni program na jednu ergelu kraj Virovitice gdje smo se imali prilike okušati u jahanju, vožnji fijakerom, druženju s konjima...Večernju svetu misu u virovitičkoj je crkvi predvodio požeški biskup mons. Antun Škvorčević koji je tako simbolično zaključio ovaj naš dio Hoda po Hrvatskoj. Večernji program na bazenima je bilo pravo Framino slavlje i nadamo se da smo Virovitičanima ostali u lijepom sjećanju. Oni nama jesu. Posljednji dan u Hrvatskoj bio je uobičajeno u znaku pakiranja i pripremanja za put od 12 sati u autobusu do Asiza. Svetu misu smo slavili ujutro (ovogodišnji mladomisnik, fra Danijel Maljur, najkomentiranija propovijed na maršu), ručak u virovitičkom restoranu Dvorac u nekom dvorcu/starom gradu, a prije samog puta poseban hodočasnički blagoslov podijelio nam je virovitički gvardijan fra Robert Perišić. Njemu dugujemo veliku zahvalnost jer je prihvat koji nam je tih dana osigurao u Virovitici nadmašio sva naša očekivanja. Znamo da jedan čovjek sam ne može ništa pa istu zahvalnost izražavamo i njegovim suradnicima u svemu tome, ostalim redovnicima i redovnicama te mjesnim bratstvima FRAME I FSR-a. U poslijepodnevnim satima pristižu Autoturistovi busevi i krećemo. Vozač Perica s nama putuje po 12. put pa smo sigurni da se (ovaj put) nećemo izgubiti. Noć je prošla nekom brže (onima koji uspijevaju zaspati u busu), nekom sporije, no s jutrom evo i nas u Asizu. Misu smo proslavili na grobu svetog Franje te krenuli u prvi od naših obilazaka po gradu (ostali su više bili shopping-karaktera). Nakon toga smještaj u dvorani u kojoj ćemo spavati i oblačenje zajedničkih majca za predstavljanje na trgu ispred Porcijunkule. Program ispred Porcijunkule protekao je uobičajeno raspjevano i rasplesano, no poteškoće koje su mnogi imali s praćenjem govorenog dijela programa potakle su ih da od jeseni prošire svoje lingvističke obzore na nekom tečaju stranih jezika. Kao i uvijek, vrhunac hodočašća bio je ulazak u samu "crkvičicu" (kako je zova fra Bonaventura Duda) Porcijunkulu po četvero, držeći se za ruke i moleći za sve koje smo ponijeli na ovo hodočašće u srcu i mislima, kao i za one koji su nas nosili hodajući s nama. Sutradan smo, kao i obično, proslavili Božić. Istuširani i namirisani, kako se pristoji, stigli smo u Greccio (za neupućene, mjesto gdje je Franjo 1223. postavio prve žive jaslice i, prema nekima, uveo tradiciju božićnih jaslica). Misu polnoćku (koja je počela oko 14h, ali to nas nije smetalo) predvodio je fra Ivan Matić, generalni duhovni asistent FSR-a i FRAME. Usred ljeta i usred Italije orilo se "Radujte se narodi...", a na kraju smo si svi vani još i čestitali Božić, kao što je i običaj. Ni ove godine nisu izostale žive jaslice u našoj izvedbi. Tog smo dana posjetili još i Fonte Colombo gdje je Franjo sastavio prvo pravilo svoga reda. Treći dan u Asizu proslavili smo zajedničku misu sa svim sudionicima Hoda koji su stigli iz raznih talijanskih regija, kao i iz Slovenije i Francuske, a osim nas bila je prisutna i još jedna grupa iz Hrvatske, osječko područno bratstvo s kojim smo i dijelili dvoranu u kojoj smo spavali. Nakon mise posjet Svetom Damjanu "gdje je sve počelo", još jedna prilika za samostalno kretanje Asizom koju su jedni iskoristili da još jednom pozdrave sveta mjesta, drugi za šoping, treći za kavu, a četvrti za sve to skupa (kako im je to uspjelo još nije razjašnjeno). Nakon ručka polazak prema Hrvatskoj, no u Toscani prvo posjet La Verni, mjestu gdje je Franjo primio Kristove rane. Za nas hrvatske framaše to je mjesto obilježeno i tragičnom pogibijom našeg framaša Dalibora Mrkonjića na Hodu 2005. godine. Ondje smo se zadržali u molitvi za njega, no i za sve naše potrebe, večerali te nastavili noćnu vožnju prema Zagrebu. Neka ostane upamćeno kako se bus broj 7 ove godine nije niti pokvario niti izgubio pa mu može biti vraćeno časno ime bus broj 2 (inače smo, opreza nikad dosta, buseve zvali bus br. 1 i bus br.7).
Što reći na kraju. Ono što uvijek ponavljamo, svaki je Hod poseban i neusporediv s prethodnim pa će takav i ovaj ostati u srcima sudionika. Na kraju smo uvijek najsnažnije obilježeni osjećajem zahvalnosti za ono što smo primili, pa iako svaka zahvalnost ide najprije Bogu, nastojimo ne zaboraviti da nam on svoje blagoslove šalje preko ljudi kojima također smijemo zahvaliti što su se stavili na raspolaganje Njegovoj darežljivosti. Zato ovdje zahvaljujemo svim fratrima koji su sudjelovali, a posebno smijemo spomenuti onoga koji je ponio najveći teret organizacije, područnog duhovnog asistenta fra Sinišu Paušića koji je dao velik doprinos i idejom i izvedbom. Zahvala ide i svim sestrama, a posebno medicinskoj ekipi u liku s. Valerije Široki, koja će nakon ovoga Hoda mnoge framaše lakše prepoznati po stopalima nego po licima, s obzirom na to kolike je žuljeve sanirala. Da ne umremo od gladi brinula se tehnička služba na čelu s već tradicionalnim kuharom br. Stjepanom Kelčićem iz kaptolskog FSR-a pa i njima zahvaljujemo na tom što nismo bili gladni, ali i na svoj strpljivosti koju su pokazali prema nama kad smo manje ili više uspješno obavljali radne zadatke koje su pred nas postavljali. Svatko od nas mogao bi ovom popisu pridodati mnoge framaše koji su njemu osobno ovaj hod učinili lakšim, vedrijim, bogatijim (ovdje se nikako ne smije izostaviti ekipu koja je svojim neumornim pjevanjem i sviranjem pratila naše hodanje). Ako im već nismo nekako, izravno ili neizravno, to dali do znanja, bit će dovoljno i da na sljedećem Hodu/Kapitulu/susretu mi budemo nekome Šimun Cirenac, iako taj nužno nije naša ovogodišnja "ovčica". Kao što kaže onaj film: "Šalji dalje!"
Katarina Šegina
Post je objavljen 23.08.2008. u 16:36 sati.