I onda post. Nisam sigurna da znam kako se to više radi. Nisam sigurna da se sjećam tona ovog bloga. Mogao je, možda, ići nekako ovako:
”Kakao da ti poraste kurac
Huh da sam bar ja smislila ovaj naslov. Al nisam - eno ga tamo u googlarijama, još uvijek se drži, iako ne zadugo, a šteta je da propadne zauvijek jednom kad padne s liste u nevidljivo, a evo sad još jedan zarez: , jer ja volim kad rečenice imaju barem po pet zareza. Moji najdublji izrazi obožavanja onom tko ga je išao guglat, da se sad neprimjetno i stilski nadasve, pa i neizmjerno elegantno vratim na naslov.
Nek ti sinko (ili ćerce) poraste kurac da si možeš njime nožne prste posvrbit. Ali prije nego što se to dogodi (a sasvim je izvjesno da će se dogodit), odgovori mi molim te na pitanje: zašto baš kakao pobogu?
(Iako je vjerojatno taj ”kakao” bio jedan običan ”kako” ali taj argument na najbolje objašnjenje je užaaaaasnoooo dosadan.)
U svakom slučaju, ovaj naslov je skroz odličan da najavi nekoliko stvari koje volim u/o/okolo Engleskoj-a, e, i o u.
1. Ocat na prženim krumpirićima. Uistinu ne znam tko se ovog dosjetio. Možda je to bilo kao s penicilinom, nekoj kućanici se u žurbi prolio ocat po krumpiru i... Ta kombinacija brašnasto bezukusnog krumpira (nema dosadnije namirnice od krumpira, u to sam uvjerena: da kojim slučajem postane ljudsko biće učio bi napamet telefonski imenik za gušt) i reskog octa odvratnog vonja to je apsolutni vrhunac low-cost gastronomije. Ni najmanje se ne šalim. Ne znam kako mi je uopće palo na pamet jesti prženi krumpir s ičim osim octa. Kakav kečup i majuneza, kakvi bakrači.
2. Redovna, obavezna, besplatna kontrola dojki ultrazvukom, MRI-jem i ostalim metodama (ovisno o tome koliko sisa ima godina) ZA SVE a OSOBITO one rizičnih obiteljskih povijesti bolesti. Razgovor i psihološko savjetovanje o genetskim testovima za gene BRC1 i BRC2. Ultrazvuk u Hrvatskoj košta 300-500 kuna. Ako vam ga netko uopće hoće radit, a ne izbaci vas iz ordinacije jer ste paranoični i jer ćete si ”svojom paranojom navuć bolest”. Genetske testove možete, naravno, raditi i u Hrvatskoj, ali će vam netko (ginekolog) obavezno prije toga reći kakav je njegov/njezin stav o tome iako je to niste pitali, niti vas to uopće zanima. (A i platit ćete ih.) U Engleskoj neće, jer ih se vi ni najmanje ne tičete, jer imaju još sto takvih kao što ste vi (i to je tako osvježavajuće), ali su jako svjesni toga da je, u najmanju ruku, nepristojno petljati se u tuđe životne odluke, nakon što ste ih upoznali sa svim činjenicama koje su potrebne da bi se odluka donijela. Samo taj osjećaj da ne stršite kao klip motora iz juhe (prepoznajmo referencu i osjetimo se pametnima), da spadate u tamo neku skupinu, da vas ima još i da se zna šta se s tom skupinom radi, već je to dovoljno. Ali nije samo to u pitanju. Još je veća fora što vam, ukoliko propustite, npr. papa test, doma stiže pismo (i to ne jedno, nego njih nekoliko, svaka dva tjedna) kojim vas se moli da ipak obavite tu pretragu.
Ali i nekoliko stvari koje ne volim
1. Pivo koje se toči na pints. To samo po sebi, dakako, nije problem. Problem je u tome što se pint računa od dna čaše pa do samog vrha i što se to, ni teorijski ni fizički ni metafizički ni ontologijski ni gnoseologijski ni… (Prestani!!!) ne može natočit ni nosit tako da se barem malo ne prolije. Tak da je sve fino onak ulijepljeno i smrdljivo od pive: oni glupi ručnici za pive (ručnici za pive, WTF?? – ali to uistinu, uistinu postoji. Uistinu. Uistin.Uisti.Uist.Uis.Ui.U. Poblesavila sam od same pomisli na besmislenost tog koncepta.) na šanku, vaše ruke, hlače o koje ste obrisali jednu ruku, majica nepoznatog nekog o koju ste obrisali drugu ruku, ona prekokrasna crna košulja s hrvatskim pleterom koju ste obukli specijalno za ovu priliku.
2. Osim na jedno dva i pol mjesta (tipa usred Hyde Parka), u Londonu nema šanse da sjedite vani, na otvorenom dijelu terase nekog puba, a da vam pritom ne zuje sva živa prometala i da razina buke ne bude takva da poželite da imate uši na samosklapanje.”
U ovom postu je dakle, moglo to pisati. Ali meni se to više ne da.
Moglo je pisati još svašta. Natuknice za post, dodajte sami po želji:
- ljetovanje u Hrvatskoj s najboljom prijateljicom Engleskinjom i njena tiltanja od spektakularnih bezobrazluka prodavačica u kiosku, konobara, šalteruša vlačnih, busnih, brodnih…
Primjer 1: Kiosk. B (Američanin) pokušava kupiti vodu. Pruža ruku da otvori vrata od frižidera koji stoji ispred kioska. Čuju se krici: Alo, momak, ostavi to! Makni se! Momak, momak, pusti to! B pomisli da se sprema zračni napad. Meni pjena izlazi na usta: Šta se derete??! Vidite da ne govori hrvatski!!! Jel ne možete meni reći pa ću mu ja prevest?!
Primjer 2: Slastičarnica. Papirić s rasporedom buseva za Zagreb odlažem na stol za kojim sjedimo. Konobarica dolazi, gužva ga i baca. Tlak mi se polako ali sigurno diže: Treba nam taj papirić. (Još nema uskličnika). Konobarica uzvraća s uskličnicima i upitnicima: Pa šta ste to onda tu stavili?! Na trenutak ostanem bez daha/svijesti/pameti/perike i umjetnih sisa. A gdje sam to trebala staviti molim vas????!!!
Meni se takvi postovi više ne pišu. E, fino,… al ne znam kakvi mi se pišu.
Post je objavljen 23.08.2008. u 12:49 sati.