S obzirom na posljedice, neki pisci o Lurdu smatraju najvažnijim deveto ukazanje Majke Božje sv. Bernardici. Tada je, naime, poteklo ono čudesno vrelo koje još i danas, nakon sto pedeset godina, teče nesmanjenom snagom, i čija se voda raznosi na sve strane svijeta kao čudesna lurdska voda za tjelesnu i duševnu okrjepu tisućama ljudi. Očevidci toga ukazanja, među kojima je bio i liječnik dr. Dozous, koji je dobro znao da nikada nije kap vode provrla prije toga u onoj kamenoj špilji, ovako opisuju to ukazanje: ''Bernardica je (25. veljače 1858.) rano ujutro već stajala pred špiljom, lijepa kao anđeo, zanesena u svom viđenju. Poslije kratkog razmišljanja razmakne rukama grane divlje ruže i poljubi zemlju. Onda se vrati nešto natrag i upade u uznesenje. Na završetku druge ili treće desetice krunice opet je ustala, bila je smetena. Neodlučno pođe prema rječici Gavi, ali se odjednom malo zaustavi i pogleda natrag, kao čovjek koga netko zove. Stala je prisluškujući što joj dojavljuje glas iz špilje. Zatim dade glavom znak da razumije i počne hodati, ali ne prema Gavi nego prema špilji, i to k desnom kutu. Zaustavi se i počne gledati oko sebe kao da se u nečem prevarila. Potom podiže glavu prema Gospi, kao da je nešto pita, a onda se odlučno sagne i počne prstima dupsti zemlju. Mala jamica, koju je prstima iskopala, napuni se vodom. Bernardica malo počeka, a zatim popije nešto te vode i njome si opra lice. Onda uze malo trave koja je izbijala iz zemlje i stavi u usta... Svima prisutnima, koji su gledali taj neobični prizor, bilo je tjeskobno pri srcu, bili su vrlo zapanjeni. Kad je Bernardica ustala da se vrati na svoje prijašnje mjesto, bilo je njezino lice zaprljano od one blatne vode. Na taj pogled svi su prisutni samilosno uskliknuli: 'Bernardica više nije pri sebi! Ubogo dijete poludjelo je!'''
Ovi su ljudi barem samilosno promatrali Bernardicu. Ali oni koji su sve što se do tada zbivalo u Lurdu smatrali komedijom i zaluđivanjem puka, ti su trijumfirali jer je to bila kao potvrda da oni imaju pravo.
Međutim, događaji malo iza toga i danas, nakon sto pedeset godina, bjelodano su dokazali i dokazuju da je Bernardica imala pravo, a da su oni ludi. Nije ta nevina djevojčica kopkala prstima po zemlji od svoje volje, nego po nalogu Majke Božje, na čiju je riječ provro čudesni izvor, koji i danas nakon sto pedeset godina teče tako obilato da svaki dan izbaci dvadeset i dvije tisuće litara bistre hladne vode, i makar se raznosi na sve strane svijeta; nikada je nije ponestalo. Mi ćemo se još idući puta vratiti na ovo vrelo, a danas se obazrimo na izrugivanje sv. Bernardice i njezino proglašenje ludom, od jednih iz samilosti, od drugih iz zlobe. Na to ćemo se samo obazrijeti. Prvi nisu imali zlih nakana.
1. Nije uzalud već sv. Juda Tadej apostol upro prstom na slične ljude, kakvi su bili i ovi zlobni podrugivači, govoreći za njih: ''A ovi pogrđuju ono što ne znaju; a u onom što znaju po prirodi kao nerazumne životinje, propadaju'' (Jd 9). Sa sličnim ljudima imao je posla i sv. Petar apostol, kako se vidi iz njegove Druge poslanice, u kojoj govori gotovo istim riječima kao i Juda apostol: ''A oni kao nerazumne životinje, koje su od prirode stvorene da se hvataju i ubijaju, hule na ono što ne razumiju i propast će kao one'' (2 Pt 2, 12).
Ove izjave svetih apostola daju nam razumjeti da se oduvijek nalazilo, nalazi i naći će se, pokvarenih ljudi koji sve što je lijepo, dobro i sveto izvrgavaju ruglu ne bi li sami ispali kao jedini mudri.
Nije li se već faraon narugao Mojsiju i Aronu kad su, po nalogu Božjem, došli da mu priopće kako ima pustiti narod izraelski iz ropstva? A što na to faraon? Povikao je baš kao pravi luđak, a ne kao mudrac: ''Tko je Gospod da Ga slušam i pustim da ide Izrael? Ne poznam Gospoda i neću pustiti Izraela!'' Kad su mu Mojsije i Aron ponovno potvrdili da ih zbilja šalje Gospod Bog i da mora pustiti narod, poviče on pun prkosa: ''Mojsije i Arone, zašto odvraćate narod od rada njegova? Idite za svojim poslom ... Eto, već je previše besposličara u zemlji! Hoćete li još i ove odvratiti od njihovih poslova?'' (Izl 5, 2-5). Da je faraon bio lud, a ne Mojsije i Aron, pokazali su malo kasnije događaji.
Nije li se i Baltazar, kralj babilonski, narugao Gospodu Bogu kad je na jednoj gozbi dao iznijeti na stol sveto posuđe jeruzalemskoga hrama, što ga je bio dovukao iz Jeruzalema otac njegov Nabukodonosor, da iz tih posuda piju i on i njegovi velikaši i njegove priležnice?
Nisu li se i proroku Elizeju narugala ona poganska djeca kad je išao u Betel, a ona za njim posprdno vikala: ''Hodi, ćelo!''
Nisu li se i sinovi Elijevi Hofni i Pinhas izrugivali Izraelcima kad su protiv svih jasnih propisa zakona Gospodnjega tražili da im izručuju meso žrtveno prije žrtve, a ne istom nakon što se skuhalo pri žrtvovanju?
Nije li se i kralj judejski Amasja narugao proroku kad ga je opomenuo zbog klanjanja lažnim bogovima edomskim: ''Jesmo li te postavili za savjetnika kralja? Prestani! Zar da te se isprebija?'' (2 Ljet 25,16).
Nije li se Šimej rugao kralju Davidu, pomazaniku Gospodnjem, kad je bježao pred sinom Abšalomom: ''Odlazi, odlazi, krvopijo, ti ništarijo!'' (2 Sam 16, 7). A što bi istom bilo kad bismo počeli malo listati po povijesti kršćanstva kroz ovih dvije tisuće godina?
Nisu li svete apostole proglasili pijanima kad su puni Duha Svetoga propovijedali evanđelje u Jeruzalemu?
Nije li rimski upravitelj Fest ludim proglasio sv. Pavla kad je pred njim razlagao istine evanđelja?
Za Voltairea je poznato da je sav njegov život bio ciničko izrugivanje istinama kršćanstva. Kad je jednom zgodom došao u Njemačku u goste Fridriku rugao se kod stola: ''Što se mene tiče, ja bih svoje mjesto u nebu prodao za talir.''
Tisuće i tisuće sličnih primjera možete čuti i vidjeti svaki dan.
2. Međutim, isto tako možete vidjeti kako bijedno svršavaju svi ti izrugivači ako ustraju u svojoj zloći.
Faraona je njegovo izrugivanje stajalo veoma skupo. Ponajprije deset strahovitih egipatskih zala, koja su uništila njegovu zemlju, osiromašila narod i poubijala sve prvorođence, a onda pogibija čitave njegove vojske u Crvenom moru. To je bila kazna na ovom svijetu. A na drugom? To je Božja tajna.
Kralja Baltazara skupo je stajalo njegovo svetogrđe. Još nisu ni svršili gozbu, već je nevidljiva ruka ispisala na zidu: ''Mane, Tekel, Fares!''. ''Izbrojio je Bog kraljevstvo tvoje i učinio mu je kraj. Izmjeren si na mjerila i nađen si lak. Razdijeljeno je kraljevstvo tvoje i dano Medijancima i Perzijancima'' (Dn 5, 25). Iste je noći bio umoren Baltazar, kralj babilonski, a Medijanac Darije dobio je kraljevstvo.
Onu pogansku djecu što su se rugala Elizeju, skupo je stajalo to ruganje. Iz šume su provalile dvije medvjedice i u tren oka rastrgale četrdeset i dvoje djece.
Sinove Elijeve skupo je stajalo izrugivanje žrtava Gospodnjih. U jedan dan pala su obojica s Filistejcima.
Amasju kralja skupo je stajala uvreda proroka koji je došao po nalogu Gospodnjem. Razbijen je u boju s izraelskim kraljem Joašem, koji mu je porušio zidove Jeruzalema i odnio sve zlato i srebro s taocima.
Šimeja je ljuto stajalo izrugivanje pomazanika Gospodnjega kralja Davida. Taj mu je doduše najprije oprostio, ali je kasnije pao od krvničke ruke po nalogu kralja Salomona, kad je prestupio zapovijed njegovu da se nikada ne udaljuje iz Jeruzalema.
O ciničkom izrugivaču Voltaireu njegov je liječnik nakon njegove smrti rekao: ''Kad bi đavao mogao umrijeti, on ne bi drukčije umro nego što je umro Voltaire.''
3. Kad se danas nakon sto pedeset godina sjećamo ukazanja Majke Božje u Lurdu, i izrugivača tih ukazanja i onda i danas, gledajmo da ne padnemo na ljepilo istima, da se ne bi i na nas morala primijeniti riječ apostolova: ''A ovi pogrđuju ono što ne znaju; a u onom što znaju po prirodi kao nerazumne životinje, propadaju''. Ali ne mislimo pritom samo na Lurd nego uopće na sve istine naše svete vjere, koje imaju još veće značenje nego sam Lurd.
Istine svete vjere ne upiru se na autoritet ljudski nego na autoritet Božji. Zato i prigovori protiv tih istina mogu biti samo šuplje fraze, ali ih oboriti neće nikada. Jedne godine upravio je švicarski biskup u Baselu Ambuhl pastirsko pismo svojim vjernicima da ih zaštiti od utjecaja podrugivača protiv svete vjere, pa je svoju omladinu tom prilikom podsjetio na zgodu iz njihove povijesti kad je austrijska vojska vitezova bila udarila na Švicarce. Ti su vitezovi bili oboružani dugim kopljima, i stajali su kao željezni zid nasuprot malobrojnim Švicarcima, od kojih je već šezdeset ležalo u vlastitoj krvi, a ostalima prijetila ista sudbina. Tada povikne njihov vođa: ''Udarajte po dršcima kopalja, jer baš su oni šuplji!'' I nastavlja biskup Ambuhl: ''Te bih riječi htio i ja u prenesenom značenju doviknuti vama, mladi prijatelji: Ne bojte se podrugivača vjere, jer su njihovi prigovori protiv naše svete vjere šuplji i nemaju nikakva dubljeg uporišta. Oni hule što ne poznaju. Oni ratuju otupljenim, preživjelim oružjem, koje iznose iz arsenala već sto puta opovrgnutih kleveta i laži''.
A da se vratimo na Lurd, navest ćemo vam samo jedan primjer kako su plitke bile sve podvale protiv lurdskih ukazanja, protiv ovoga čudesnag vrela što je poteklo na zapovijed nebeske naše Majke, protiv bezbrojnih čudesnih ozdravljenja što su se tamo zbila. Nakon što je godine 1871. Julka Fournier čudesno ozdravila od vode iz one špilje, njezin je stric E. Arti izdao malu knjižicu u kojoj je ispripovjedio čudesno ozdravljenje svoje nećakinje. Kad su protivnici i izrugivači digli galamu, po običaju, ponudio im je ovakvu okladu: ako dokažu pred povjerenstvom iskusnih liječnika i muževa da su samo dva čuda od onih koje iznaša u svojoj knjizi H. Laser lažna, on je pripravan isplatiti dobitnicima oklade 10.000 zlatnih franaka. Vijest se o okladi brzo proširila na sve strane. Gosp. Arti novac je položio kod tvrtke Tirke u Parizu u Ulici Hannover br. 6. Toj je svoti dodao još 5.000 franaka za troškove povjerenstva, koje će ispitati slučaj. Bila je to krasna prilika za masnu zaradu izrugivačima vrhunaravnosti lurdskih događaja, ukazanja Gospinih. Međutim, gosp. Arti čekao je s okladom nekoliko godina i onda novac spremio opet k sebi jer se nitko, baš nitko, nije javio, a kamoli da bi dokazao neistinitost onoga što je on tvrdio.
Vidite li kako su šuplji prigovori ne samo Lurdu, Gospinim ukazanjima i čudesnim ozdravljenjima, nego i protiv svete vjere uopće, što je još mnogo važnije, jer Lurd nije članak vjere, kao što je istina npr. o Presvetom Trojstvu. Ne samo da se nikada ne trebamo bojati tih izrugivača nego udarimo smjelo po njihovim šupljim kopljima, i ostajmo vjerni onome što nas uči sveta vjera, za koju jamči Božji autoritet preko svete Crkve. Inače bi i za nas, kad bismo se pridružili podrugivačima, vrijedila riječ apostola: ''A ovi hule ono što ne znaju; a u onom što po prirodi znaju kao nerazumne životinje, propadaju''.
Post je objavljen 22.08.2008. u 23:53 sati.