Šta sam juče radio?
Učlanio se u biblioteku!
Firma gde radim se presilala; uočio sam da na jednoj zgradi u susedstvu piše "biblioteka", i tako... Sada će moji odlasci do pekare povremeno biti prošarani lutanjem među policama sa knjigama...
Uzeo sam Komo, i jednu knjigu pripovedaka Gorana Petrovića, o kome ranije nisam čuo ali nedavno dobih preporuke. Komo sam odavno hteo da čitam, čak sam u poslednjem trenutku pred polazak na odmor tražio da je kupim i ponesem.
Šta sam sinoć radio?
Vatao zjale, po običaju. Igrao se sa wav fajlovima, i naterao svoj mobilni da zvoni isto kao Samov telefon u filmu Brazil. Kad sam prvi put gledao taj film, poželeo sam da imam telefon što tako zvoni.
Ostaje još želja napravim dieselpunk TV ekran i okačim ga u kuhinju, onaj sa ogoljenom šasijom i uveličavajućim staklom, pa da gledam TV i onda kada moram da čistim krompir ili perem sudove.
Šta sam jutros radio?
Počeo da čitam Komo u autobusu. Zaista je pitko i zanimljivo, obećava, sasvim u skladu sa preporukama. Samo što... sa tako neposrednim načinom pisanja, treba biti neposredan i prirodan do kraja. Svaki silom unet elemenat bode oči (na vrh jezika mi reč: "foliranje").
U jednom delu autor piše da kad je stigao u sobu, osetio je neki miris, beše li lavanada ili čaj od nane, nije mogao jasno da pozna.
Aman!
Kakva izveštačenost i površnost u pisanju! Izmišljotina! Da zaista poznaje to o čemu piše, znao bi da je miris lavande nemoguće pomešati sa nečim drugim! (osim sa mirisom druge lavande) Naravno, pod uslovom da nije ozbiljno nasally challenged.
Ne volim kada mi radost čitanja pokvari neka takva greška. Kad steknem utisak da je neko napisao bilo šta, samo da bi popunio stranicu. Bolje da je pisao o mirisu morskih algi, ili o mirisu tečnosti za poliranje parketa, o nečemu o čemu čitaoci nemaju pojma.
Post je objavljen 22.08.2008. u 17:21 sati.