Marketing
Deveti krug pakla (1) ili Makedonija ljeti
I svatko drži svoju stranu ponosa i gluposti...
Eto prošlo je gotovo tjedan dana i ja sam konačno došla do tog stupnja da se razmjene u Makedoniji prisjećam sez dosadašnjeg karakterističnog šmrcanja.
Zapravo, kad malo bolje razmislim, šmrcam i dalje, no ne zbog toga što sam ganuta već zbog grozne, grozne alergije.
zapravo, mogla bih biti zadovoljna jer sam otkrila jednu od velikih životnih misterija. Pakao zaista postoji i to u obliku velikog polja ambrozije.
Imam ispite za tjedan dana i ne znam kako da učim kad mi je jedina želja u životu iskopati si oči da prestanu svrbiti...
Možda bih se za promjenu mogla prestati žaliti. Zamislite samo - makar jedan post u kojem ne žalim sama sebe... Zvuči gotovo pa nemoguće. Što mogu kad si sama dajem toliko materijala.
No da, Makedonija.
U početku je plan bio onaj koji sam napisala prije par mjeseci. Onda sam shvatila da me niti Makedonija niti Turak zapravo uopće ne zanimaju.
A onda... pa onda sam igrom slučaja uzela novine u ruke i shvatila da čak niti ja nisam toliko samoubilački nastrojena da putujem preko Istanbula.
A 8 mjeseci bez ikakve studentske razmjene za mene je ravno smrtnoj kazni...
I tako sam dva tjedna svakih pet minuta donosila novu odluku s tim da je glavni faktor bio stanoviti Turak. On je bio glavni razlog da ne idem, ali opet i glavni razlog da idem.
Možda bih mogla biti originalnija od Descartesa i reći da znam da ne znam što želim. Jer ja to nikada ne znam.
Put od Zagreba do Makedonije je trajao otprilike 20 sati i vjerujte mi svake minute sam imala drugačiji stav prema njemu.
Da li uopće moram spominjati da sam na licu mjesta odlučila nešto sasvim deseto?
Trebala sam krenuti 9.8. ujutro, a 8.8. navečer sam odlučila da ipak idem i nabacala zgužvanu odjeću u kofer.
Kartu sam kupila pola sata prije puta i našla se s četvero ljudi iz Rijeke koje uopće nisam poznavala.
S obzirom na okolnosti put je ispao odličan. Od Zagreba do Beograda mi je 6 sati prošlo kao sekunda. Upoznali Beograđanku Emiliji njenu prijateljicu iz Dominikanske Republike. Emilija je sa sobom nosila violinu i gitaru i na kraju je napravila čitav koncert u vlaku.
U roku od par sekundi postali smo glavna atrakcija...
Razumljivo, nije svirala oba instrumenta istodobno ;) Vjerovali ili ne, svirala je samo klasičnu glazbu i neke Hare Krišna (stvarno ne znam kako se piše i stvarno mi se ne da gledati) napjeve...
Osmijeh Franje Tuđmana... Ne, nisam mu u rodu!
Ovaj put sam promjenila dojam o Beogradu koji sam stekla kad sam putovala u Temišvar. Imala sam puno više vremena za razgledavanje i kad smo se odmaknuli od otužnog okoliša Glavnog kolodvora Beograd je postao sasvim šarmantan grad.
I naravno, Beogradski naglasak sa svih strana...
Možda su mi Turci broj jedan, ali Beograđani su tik iza njih :)
Grad sa neprikrivenim masonskim obilježjima
Hotel Moskva :)
Bazilika svetog Save. A možda i ne... Stvarno nisam sasvim sigurna. Zapamtila sam jedino dio da su se trudili da ne bude veća od Hagia Sofie, ali su se negdje zeznuli pa je ipak mrvicu veća... Uglavnom, jedina isprika mi je da je ovo post o Makedoniji. O Beogradu nekom drugom prilikom ;)
Beogradski autobus i ponosna vlasnica najglupljeg izraza lica... IKADA! Nisam spavala 2-3 dana prije toga...
U Beogradu smo uzeli spavaća kola i put do Skopja uglavnom prespavali. Čini mi se da je trajao više od 10 sati, što je meni zapravo odgovaralo. Radila sam čitav tjedan prije razmjene i prošlo je jako dugo vremena otkad sam se ja zadnji put naspavala prije toga.
Slike iz vlaka
Zajednicka fotka s kondukterom Darkom
I tako stigosmo u Skopje, idealno odredište za sve jugonostalgičare...
Kada je Nataša, glavna organizatorica rekla da je grupa iz Eskisehira već stigla, shvatila sam da mi je ostalo još jako malo vremena...
Post je objavljen 22.08.2008. u 13:24 sati.