- E sad sam ja i tebe sanjao, pa da ti velim i pozdravim te...
- Jesam bila živa ili mrtva?
- Bila si dobra, nije bilo nikakvih problema, baš naprotiv, sve je bilo super...
- DobrA ili dobrO? Pa kaj sam radila?
- A čuj, da si bila dobra, bila si!
- Daj ne seri, reci kaj si sanjal...
- Mazili smo se...
*udarac u želudac*
- Ja sam to neko vrijeme intenzivno sanjala. I onda najednom ti umreš.
- Ma kad nekak zadnje vrijeme mi se motašššššš...
- Motammmm?
- Ha motaš, ne znam kak da ti to baš objasnim, vrtiš mi se po glavi...
- Ako ćemo iskreno, ti se meni stalno tu negdi motaš, ali te pokušavam zgurati nekam iza...
- A jel imaš ti Ruby dečka?
- Nemam.
- A jebi ga onda...
- Molim?
- Pa mislio sam ako imaš dečka da...
- Molim te, nemoj dovršiti.
*udarac u želudac*
Ne mogu vjerovati. O čemu ti razmišljaš? Kako možeš biti tako sebičan? Znaš li uopće kome to pišeš? Poznaješ li ti mene uopće? Znaš li koliko još trzam na tebe, iako to ne pokazujem? Znaš li kroz kakav sam pakao prolazila zbog tebe? Sjećaš li se toga svega? Ne pričamo mjesecima o tome svemu, onda ovako? Kakav je to način? Ne sjećaš se koliko sam puta plakala zbog tebe? Baš si morao rasplakati me još jednom? Natjerati me da se čitavu noć vrtim po krevetu? Natjerati me (opet) da u 4.40 popijem Xanax jer san ne dolazi na oči? Jesi, pretjerao si. Nisu ti smiješne takve igrice, dragi moj... Misliš da sam preosjetljiva? Ne pitaš se zašto? Ne znaš da si bio moje prvo SVE? Što očekuješ od mene? Misliš zaista da sam takva? Što da sam rekla da imam dečka? Misliš da bih ga varala s nekim poput tebe? Srce bi me vuklo, dragi moj, itekako, ali naučila sam ga savladati... Kako ti pada na pamet uopće tako me mučiti? Zašto? Zoveš me na kavu, a čemu? Ima stvari koje mi moraš objasniti? Što mi moraš objasniti? Možda ove skoro tri godine? Možda zaključiti našu nikad dovršenu priču? Ti ni sam ne znaš što hoćeš. Ne znam ni ja, ali bojim te se. Jer još uvijek možeš mi podvaliti ljubav...