dragi nasi, dotaljigasmo se do kraja skupstine. deset dana nije malo. dunja i ja jos nismo stigle napravit konacni osvrt. potrudicemo ga se napravit nocas jer ujutro ona putuje u lisabon pa doma, a ja za Spanjolsku pa Ignacijevim stazama do utorka ujutro kad trebamo stic u Barcelonu.
Ovaj zavrsni dan je bio zabavan. Cak i kad smo radili ozbiljne stvari, bilo je zabavno. Ujutro smo, nakon uvoda, imali glasovanje za novi saziv Izvrsnoga vijeca. Predsjednica nam je opet Daniela Frank iz Njemacke. Ona je prva postala predsjednica u drugome mandatu, jer je to bilo moguce nakon promjene tocke 21a o cemu je bilo vec govora u blogu. Potpredsjednik nam je Christopher Micalleff s Malte (u proslome je sazivu bio savjetnik). Tajnica nam je Lois Cambell (u proslome sazivu savjetnica). Savjetnici su nam: Christopher Hogan iz Australije (prvi izbor), Mauricio Lopez Oropeza iz Meksika (prvi izbor), Edel Beatrice Mary Wairimu iz Kenije (prvi izbor) i Rita El-Ramy iz Libanona (u proslome sazivu savjetnica). Podrobnosti ce vam napisat Dunja. Izbor je bio uzbudljiv, moram priznat!
Osim toga, popodne je bila rasprava i prihvacanje zavrsnoga dokumenta o cemu ce ponovno Dunja podrobnije. Jucer je bilo dosta primjedbi na radne inacice toga dokumenta koji je temeljen na radionicama i grupnim radovima uglavnom. Konacna je inacica zadovoljila skupstinu. Tu posebno moramo potcrtati prinos Edwarda Warringtona koji je i inace kao voditelj skupstine bio nenadomjestiv duhovni pratitelj i osoba koja je iza onoga sto se dogadjalo znao iscitati duhovnu poruku.
Nakon odobrenja konacnoga dokumenta, misu su pripremili Europljani. Bilo je lijepo, a jednu je pjesmu u liturgiji otpjevala skolovani mezzosopran iz Irske. Jako lijepo. Osim toga, trio iz Portugala je otpjevao Magnificat na portugalskom. Dobra pjesma stvarno moze uzdignut covjeka!
Nakon vecere bila je zustra zavrsna zustra zabava. Indijac koji je inace ranije pokrenuo jednostavne skrabice za pomoc zimbabvejskom ZKZ-u u skupljanju sredstava za njihovu nacionalnu skupstinu i za podmirenje manjka sredstava u blagajni Izvrsnoga vijeca svjetskoga ZKZ-a (lijevi dzep njegovih hlaca je za Izvrsno vijece, desni za Zimbabve) na zavrsnoj svecanosti je lijepo organizirao postenu lutriju. Listic kosta 1 EUR. Pokupovasmo ih nemilice. Listice je pisao isusovac iz Sudana, a ZKZ-ovac iz Urugvaja ili Paragvaja, zaboravila sam, vikao je na spanjolskome i engleskome naizmjence "kiiiikiriki, koscice, kiiiiseli bomboni!". Sve u svemu, nasmijali smo se za sve dane ovdje! E onda su redom isli izbori ovoga i onoga o cemu ce vjerujem ponovo vise Dunja :-)))
A ja cu malo o sljedecem: danasnjem razgovoru s jednom krasnom Ruandjankom (iz Ruande) i nekoliko preporuka za one koji nisu bili u Portugala, a mozda ce ici.
Prvo, Yvonne je Ruandjanka, Tutsi. Spazili smo je svi jos na pocetku skupstine po tomu sto je neobicno lijepa zena. Ne samo da su joj lijepe crte lica i ne samo da je obucena uvijek ukusno i vrlo zenstveno, a istodobno je uvijek skromna i nenakicena. Vrlo neobicna zena. U svakom slucaju, danas sam joj prisla da ju pitam zna li ona hrvatskog svecenika (kojem sam zaboravila ime sad) koji blizu Kigalija (glavnoga grada) vodi sirotiste za djecu koja su prezivjela genocid iz 1994. Kaze da tamo ima puno sirotista, pa da tog bas svecenika ne zna, ali otvorio se razgovor koji je trajao puna dva sata u kojemu mi je ispricala kratku povijest Ruande od sredine XIX. stoljeca do danas.
Sredinom XIX. stoljeca Ruandini kolonizatorski gospodari su bili Nijemci. Oni su se u vladanju koristili drustvenom strukturom koja je tada postojala u Ruandi. Zemlja se sastojala od vise kraljevstava, a kraljevske su obitelji, kao i drugi poglavari mahom bili Tutsiji. Inace, Hutu i Tutsi cine jedan narod, a razlika je medju njima u imovinskom pa onda i drustvenome polozaju. Tutsi su imucniji (tradicionalno se bogatstvo racuna u broju krava), pa su onda i kasnije bili obrazovaniji i slicno. Hutu su siromasniji, vise su se bavili ratarstvom jer su krava imali malo ili nimalo. Za vrijeme njemacke vladavine zemlja je bila vise-manje u miru jer se kolonizatori nisu pacali u unutarnje stvari drustvene strukture. No, kad je Njemacka izgubila II. svjetski rat, zamijenili su ih Belgijanci. Sad krece ruzna politika koju ovdje necu raspredati. Sve u svemu, kolonizatori su se posluzili taktikom "zavadi pa vladaj". Izmedju ostaloga, na osnovi nazovi-antropoloskih istrazivanja (ili mozda stvarnih, ali to je posve drugotno) zakljucili su da Hutu i Tutsi nisu jedan narod, nego da su Tutsi visi, duzega nosa i inteligentiji od Hutua koji da su nizi, kracega nosa i manje inteligentni. To, ali i puno ozbiljniji nacini razdvajanja dvaju sloja istoga naroda ubrzano je radilo napetosti koje su prvi put pukle 1959. u pokolju Tutsija koji je, hvala Bogu, bio ipak puno manjega raspona od ovoga iz 1994. Sljedeca je vlada, 1970-tih godina uvela osobne iskaznice na kojima je moralo pisati ko je Hutu ko je Tutsi, a Tutsima je dopusteno dobiti do 10% radnih mjesta u zemlji, i isto toliko mjesta u skolama i sveucilistima. Tada je pocelo iseljavanje Tutsija u Kongo, a i druge okolne zemlje da bi se zaposlili ili skolovali. Pocetkom 1990-tih godina je nakon dugoga pregovarackog procesa u kojemu je sudjelovao i UN dogovoreno da ce pritisak na Tutsije popustiti, a da se izbjeglice mogu vratiti kuci. Ali! Istodobno je vladajuci sloj, sada uglavnom sastavljen od Hutua, poceo obucavati huntu i podizati mrznju prema Tutsijima. U srijedu nakon Uskrsa 1994. srusen je avion u kojemu je bio predsjednik Ruande i iste je noci poceo pokolj Tutsija. Macetama, puskama, svime. u 3 mjeseca pobijeno je oko 1 000 000 ljudi. Znaci, dnevno oko 10 000 ljudi. .... Za to je vrijeme javno, razglasima, televijom, radijem Hutue poticalo da ubiju sve, ali apsolutno sve Tutsije. Tu cu stat na trenutak jer je sve to nevjerojatno. Cak i za nas koji smo nekakvoga doticaja s ratom imali.
...
Nakon ta tri mjeseca u kojima mi je Yvonne opisala neke dijelove svoga stalnoga bijega i brige za svoje dvije sestre (dok dvije nisu prezivjele). Ukratko, kaze: zivjelo se dan po dan. a kada danas gleda vidljivo joj je da ju je vise puta pred macetama spasila sama Bozja milost. Osim toga, kaze, u tim se danima vidlo puno zla, ali i primjeri ogromne hrabrosti u kojima su pojedini Hutui skrivali i po 30toro Tutsija iako su time riskirali da budu ubijeni zajedno s onima koje su skrivali. Na moje pitanje kako je zivjela tada, sto joj je prolazilo glavom, kako se osjecala, rekla je jednostavno otprilike:"Prvo prezivis jedan dan, pa jos jedan dan i tako dan po dan." Ona ima i dva brata. Jedan je tada imao 11 godina, a drugi oko 17 godina. Da bi izbjegli pokolj, pobjegli su u vojsku koja je pocela braniti Tutsije. Ponavljam, jedan je brat imao 11 godina... sam je s dvoje vrsnjaka, svojih prijatelja, pobjegao u noci jer je znao da ce inace sigurno umrijeti u roku od nekoliko dana. U noci su trazili vojsku jer je to bio jedini nacin da prezivi. Bogu hvala, uspijeli su... brat je prezivio, za ostale ne znam.
sad preskacem puno pojedinacnih prica kojima me obogatila i prelazim na sljedecu. Nakon pokolja u zemlji su obnovljeni seoski sudovi u kojima su starjesine suci. S obzirom da je bilo strasno puno pobijenih i jako puno onih koji su ubijali, prakticki je svako selo sudilo u svojim okvirima, a osudjeni su slani u zatvor. time je izbjegnuto sudjenje nekog suda izvan zemlje. ali, zatvori su postali krcati, pa su nerijetko lopovi i slicni pustani, jer su zatvore napucili sudjelovatelji u pokolju.
ponovno preskacem i stizem na sadasnje prilike. Kaze u zemlji zive zajedno, jako puno osoba kojima su pobili citavu obitelj ili vecinu obitelji, zatim jako puno onih koji su ubijali i njihova djeca. Ni ta djeca onih koji su ubijali nisu nista kriva, a na sebi nose teret da su im roditelji cinili zlodjela. Sve u svemu, situacija je teska kada se gledaju zivoti pojedinacnih ljudi. Ipak, gospodarstvo je u usponu, politika je stabilna. Naglasava se potreba pomirenja. Ima vrlo ohrabrujucih primjera. Npr, grupa je djece onih koji su ubijali trazila oprostenje od osoba koje su prezivjele pokolj (dok clanovi njihovih obitelji nisu!). Zajedno s djecom koja su u pokolju ostala bez roditelja osnovali su zajednicu koja pokazuje da se zivot moze obnoviti u medjuljudskim odnosima koji su optereceni toliko koliko su njihovi optereceni. U toj zajednici prvi (potomci onih koji su ubijali) trpe zbog grijeha u svojoj obitelji u kojima ta djeca nisu sudjelovala, a trpe njihove posljedice. Drugi (potomci ubijenih) trpe jer ni krivi ni duzni trpe ziveci sami, kao sirocad. Taj je primjer toliko snazan da ne treba komentara.
Pitala sam i kako ZKZ djeluje u takvim prilikama. Kaze da je i sama kroz duhovne vjezbe, posebno kroz treci tjedan (Kristova muka i smrt) pocela dozivljavati iscjeljenje. ZKZ puno daje duhovne vjezbe, a zajednicu cine i Hutui i Tutsiji zajedno. Po duhovnim vjezbama ljudima biva moguce oprostiti, dopustiti im da ih Bog iscijeli. Inace, Yvonne se udala, dovrsila studij (lijecnica je), ima troje djece i ... ko sto rekoh - sjajna je zena:-).
Sljedece, idete li u Portugal, pokusajte ne propustiti posjetiti Tomar, otprilike 45 minuta autobusom od Fatime. Mjesto ima ooggroman samostan templara koji je sluzio i kao utvrda. Gradic u kojemu se danas zivi je takodjer krasan. Osobno, 6 sati sam hodala bez prestanka i da sam imala vise imala bi sta ohoho sta radit! Osim toga, preporucaju se Batalha, Alcobaça, Nazare. Nazare je turisticko mjesto na Atlantskom oceanu. To preporucam ak surfate, ak ne ... mmm ... mozda neko drugo mjesto jer se tu valjaju ogromni oceanski valovi. U Batalhi i Alcobaçi imati krasne crkve (goticku i romanicku). Osim toga, tu je Obidos koji osobno nisam vidjela, ali su ga jako pohvalili. Rijec je jako dobro sacuvanome srednjovjekovnome gradicu u kojemu se i danas zivi. Osim toga, imate lijepih spilja u okolici, zamolite da vam pokazu gdje su.
I na kraju, JAKO VAZNO!!! Portugalci su krasni, gostoljubivi, otvoreni ljudi!!! Jako usluzni, nenametljivi, jednostavni! Krasota! :-))) i imaju jako fina vina! Probano, provjereno, jer su nam svaku veceru posluzivali vino jer je to uobicajeno u Portugalu. U tomu su mediteranska zemlja. Ali nisu po tomu sto se za svaki obrok (rucak i veceru) jede juha. Obavezno juha, a drugo - moze bit i ne mora. Rekose nam da se prosta, prava portugalska prehrana sastoji od juhe (guste, s povrcem) i kruha, a nakon toga sendvic. I to je to! Jednostavno i zdravo, zar ne??
Eto, duboko smo usle u noc ovdje, a Dunju i mene jos ceka zavrsni osvrt, s obzirom da Dunja ujutro ide na jednu stranu, a ja na drugu. Osim toga, volile bi ugrabit jutarnju u 6 u svetistu, sad vas pozdravljam, a za koji tren ce i Dunja zakacit svoj prilog i to je to dok ne stignemo doma! Nadam se da nema previse nejasnoca i pogresaka (gramatickih, pravopisnih) jer bas nemam snage popravljat. Nadam se da cete svatit!
:-) Bozji blagoslov svima!
Post je objavljen 22.08.2008. u 00:34 sati.