Marketing
Krava i repica
U prošlom postu sam opisala šetnju do Dolince-njive u kojoj sam napasala kravu. U želji da previše ne oduljim post nisam vam opisala neke «doživljaje» vezane za kravu i moje brižljivo čuvanje iste 
Kako se radi o vrlo maloj dolini u kojoj je 70% ograđenog prostora bilo zasađeno krumpirima, kupusom, repicom i ostalom ljetinom, vrlo malo prostora je preostalo za kravu i za njenu ispašu.
Daleko od toga da ona nije imala što pasti. Zbog vrlo kamenitog i jako malog prostora te neravnog terena taj dio se uopće nije kosio tako da je trave uvijek bilo u izobilju. Problem je bio taj što nisi mogao kravu pustiti da pase, smjestit se na neku stratešku poziciju između krave i krompira i pustiti mozak na pašu i uživati u igri, nego si morao konstantno stajati pored krave i ne dozvoliti joj da se bezobrazno gosti našom budućom zimnicom
Nisam stalno kravu čuvala sama. Obično smo znale mlađa sestra i ja čuvati ju, a nerijetko su se znala skupiti i djeca iz susjedstva. Tada su nam na pameti najmanje bili krava i krumpiri 
U malenom šumarku smo se znali satima igrati. Bila je jedna malo veća rupa koju je vjerojatno bio iskopao medvjed. Ona nam je služila kao kuća. S obzirom da smo se mogli u nju sakriti kad se sagnemo bila je izvrsno sklonište. Tu smo slagali kamenje, pa donosili daske, pa šišarike, brali cvijeće pa kitili i uređivali kuću. I radili svašta nešto.
Kad je padala kiša u rupi smo ložili vatru jer se mogla jednostavno zapaliti i održavati bez obzira kako obilna kiša bila ili jak vjetar. Uglavnom u tom malenom kutku bilo je toliko zanimljivosti i toliko smo sati proveli da je to nevjerojatno.
Jednom tako dok smo bili zabavljeni igrom u šumarku, krava je jedva čekala našu nepažnju da navali na repicu. Dok smo primijetili kravu, ona je već dobar dio toga bila pojela-cijeli jedan kut zasađen repicom.
Što ćemo sad?-pitali smo se. Da kažemo mami da je krava pojela repicu dok smo se mi igrali?! Nema šanse!
I tako dođemo mi na ideju da, s obzirom da je repica bila dosta gusta u sredini, da ju malo prorijedimo i presadimo je na kraj, da se ne primijeti da je tu krava bila.
Rečeno, učinjeno!
Presadimo mi repicu-prorijedivši ju na sredini. Bez motike! Rukama smo iščupali-prorijedili repicu, a štapovima smo se poslužili da iskopamo rupe. Još smo malo zagrnili zemlju i to je bilo to. Super! Uopće se ne primijeti!-uvjeravali smo sami sebe. (Mo'š mislit!) Taj dan se još i nije primijetilo-jako, ali kad smo došli drugi dan imali smo što vidjeti. Sva repica koju smo presađivali, naravno, osušila se, a i ono u sredini što smo prorjeđivali itekako se dalo primijetiti. U onoj žurbi i strahu nismo ju čupali ravnomjerno.
Uopće se ne sjećam jesmo li dobili batine. Po zijanu (šteti) koji smo napravili trebali smo dobiti batine, a opet da sam ih dobila vjerojatno bih se sjećala.
Ili je to bilo taman pred rat, pa su došle puno veće brige i štete, pa naše nepodopštine nisu došle do izražaja.
Zadnja uspomena na Dolincu mi i jest čuvanje krave i zvuk sirene za opću opasnost i jurnjava s kravom doma i trčanje u sklonište.
Slikano nedavno u Bešpelju. Ljetina je ostala netaknuta
Iako je krava bila u blizini.
Post je objavljen 21.08.2008. u 22:06 sati.