Marketing
. . . . imati strah . . . . od padobranstva . . . .
Zilioni strahova postoje na svijetu od onih najmanjih do onih uzasno jakih. Ne postoji ni jedan covjek na ovom svijetu koji nema straha, tj. svi na svijetu imamo dva straha koja se nikada necemo moci rjesit a mozda ni ne znamo za njih, to su : STRAH OD IZNENADNOG ZVUKA I STRAH OD GUBLJENJA TLA POD NOGAMA....
Mislite da nemam pravo ? E varate se! Kako? Pa ovako.... Ovaj prvi strah ima svoj primjer, ako sjedite kod kuce u fotelji ili gdje vec i netko vam se prisulja iza ledja i pljesne, fucne, lupi ili nesto slicno strest cete se - to je strah br. 1, ovaj drugi, stojite na nekom tepihu i netko vam ga izvuce ispod nogu automatski cete traziti nesto za sto bi se primili eto i to je strah br. 2.
Kazu ljudi strah je dobar ako je u normalnim kolicinama, dobar je sve dok ne predje u paniku.
Strah nas na neki nacin cuva i daje nam do znanja da nesto i nije dobro ili da nas nesto ili netko moze ozljedit.
Cula sam x puta od iskusnih padobranaca da svatko tko skace prvi put mora imat bar malenu dozu straha, ako kaze da nema ili laze ko pas ili nesto i nije ok s njime....
Padobranstvo nije prirodna stvar, tj letenje nije prirodna stvar, cijeli zivot hodamo po zemlji i nikad nismo osobno iskusili letenje bez aviona i slicnih stvarcica.
I onda krecemo u pustolovinu i idemo vidjeti kako je to kad covjek poleti nebeskim visinama.
na vratima aviona kod pocetnika narocito nevjerovatna je doza adrenalina, srce lupa ko blesavo sto zbog uzbudjenja, sto zbog straha i adrenalina.
Na par skokova znali su prijatelji sic dolje i reci da se ne sjecaju apsolutno niceg do otvaranja padobrana. Na pocetku gledala sam ih cudno dok se to i meni nije dogodilo.
Moj dragi frend nabio me je nogom u guzicu iz aviona toliko jako da je njega zaboljela noga, a ja nisam apsolutno nista osjetila ( ne nemam bas toliku guzu).
Frknula sm van kao zvakaca kad ju netko ispljune i nisam znala zasto dok mi on nije rekao. Bilo ih je jos koji su iz aviona dobili vatreno krstenje ali ni jedan nije osjetio nogu u zadjnoj lozi.
istina to su vec medicinska pitanja sto se desava u tom trenutku u djelu mozga zaduzenom za pamcenje i osjet, ali neki to nazivaju strah, adrenalin i uzbudjenje u jednom, gadan je to koktel.
Inacce citala sam das i sve ono sto svejsno ne dozivimo toga se i ne sjecamo. Kad netko prodje kraj nas a mi smo zadubljeni u nesto, vidimo ga krajickom oka ali ne zabiljezimo to svjesno i ne sjecamo se.
Poslje mog prvog skoka na slobodno, bila sam toliko uplasena da kad sam skinula kombiezon nakon ar minuta nisam znala odakle da krenem slaganjem padobrana kojeg sam do tada x puta slozila, dakle nastupio je ŠOK .. . .
To je isto kao i nakon nesrece kad netko ne osjeti da mu je nesto potrgano nego tek kasnije kad dodje k sebi osjeti bol.
Zanimljivo je to voljeti nestto a bojati se toga do bola, tako je i meni s padobranstvom.
Obozavam ga, i prije me bilo strah ali nikad kao sada. Cak i kad ga gledam na tv-u ili pisem post o njemu me frce od straha.
Iduci mjesec idem ponovo probat na slobodno, kako cu izac uopce iz aviona ne znam, kako cu to sve izvest ne znam, a zelim to vise od svega i samo se nadam da me i ovaj put nece blokirat strah i sprjeciti me da radim ono sto obozavam !"
Post je objavljen 21.08.2008. u 19:21 sati.