Marketing
Starac i hrast
Modnom mačku netko maznuo frajera... ili je on to učinio nekome... nisam baš dobro zapamtila... Gotovčevi su se pomirili... a tko su uopće Gotovčevi – nisam prokljuvila.
Bradu su pukle hlače po šavu i ta vijest je obišla svijet, Seve ima novog frajera, ljube li se Alka i Radeljak platonski ili nekako drugačije? I u mnoštvu takvih vijesti kroz koje se probijam svakodnevno naletim na jednu koja me dirnula do kostiju.
Božidar Sečak (83 godine) pucao si je u glavu juček oko 9,30 sati... ubio se na travi, uz cestu, pred očima radnika i policajaca.
Radnici Konstruktora su u Donjoj Batini (pokraj Zlatara u Zagorju) rušili stoljetni hrast jer im je smetao cesti koju obnavljaju.
Starac ih je molio i preklinjao da to ne čine... jer je to drvo za njega – drvo života.
Radnici su radili svoj posao i ignorirali su starca. Obratio se i šefovima u Konstruktoru i pokušao im objasniti da će ako umre hrast, umrijeti i on. Nisu ga ozbiljno shvatili.
Radnici su upalili pile i počeli rušiti stablo. Sečak je nazvao policiju i rekao im da će se ubiti. Patrola je odmah dojurila.... ali nisu stigli na vrijeme. Starac je umro sa hrastom koji je za njega značio život... pucao si je iz pištolja u glavu.
Ma koga briga što nekom starcu znači jedno drvo?! Ma koga briga za jednog čovjeka koji je odlučio umrijeti zbog drveta svog života?! Jedna kratka vijest u novinama i idemo dalje!
83 godine je jedan čovjek slušao priče koje mu je pričao stari hrast svojom krošnjom.... tolike godine je i on starom hrastu pričao svoje najdublje tajne.... Voljeli su se.... toliko silno da je čovjek odlučio umrijeti sa svojim drvetom.
Što nam poručuje Sečak? Posvećujem mu ovu temu... zadivljena njegovom hrabrošću i načinom na koji šalje poruku svima onima koji ruše i uništavaju u ovoj zemlji. Uništava se obala, od Cvjetnog trga se gradi cirkus, zanemaruje se Slavonija, ma mogu li uopće nabrojati sve što se dešava?! Interesi nekih mračnih skupina su važniji od volje građana, važniji su od općeg interesa, važniji su od svakog pojedinca, važniji su od ljepote ove zemlje. Živimo u doba kada se ne poštuju propisi, u doba kada je čovjek važan samo onda kada prema ovoj zemlji treba odraditi svoje obveze... tj. platiti poreze da bi određena skupina što bolje živjela.
Ovom temom želim iskazati poštovanje hrabrom gospodinu Sečaku i zahvaliti mu što nije šutio... nego je „vrišteći“ i otišao... boreći se protiv rušitelja i onih koji u ovoj zemlji zanemaraju „malog“ čovjeka.
A kad smo već kod nebrige za „male“, pa čak i bolesne ljude.... moram se osvrnuti i na članak koji nas je obavijestio je da su djelatnici hitne pomoći u Novskoj izbacili iz vozila gospođu Mariju Erjavac, koja ima dijabetes i kojoj su operirane obje noge. Ostavili su je pred ulazom u zgradu. U zgradu su je unijeli slučajni prolaznici i njena četrnaestogodišnja unuka, kako bi tamo čekala da je netko odnese na 4. kat gdje živi.
Starica trpi strašne bolove, nepokretna je. Njena kći izjavljuje da ovo nije prvi incident. 17. srpnja je starica zvala hitnu, a oni uopće nisu došli, da bi liječnici sljedećeg dana ustanovili da starica ima sepsum. Jednom su hitnu čekali punih 12 sati.
U što smo se mi to pretvorili? U kakvoj to zemlji živimo? Postali smo sebični, bešćutni i neosjetljivi na bolest, starost i ljude koji nas okružuju.
Pitat ćete se... zašto na svom blogu prepisujem vijesti koje možete i sami pročitati?
Činim to da bi mi u osobnoj arhivi mog bloga ostali ovi događaji... kao svjedočanstvo ovog vremena. Da ne zaboravim.... kad mi se jednog dana rode unuci... da im mogu ispričati kako je to bilo u vrijeme kad su ljudi odlučili misliti samo na sebe. Na žalost naši unuci neće ni poznavati ništa drugo do sebičnosti.... ali važno je ispričati im da to nije bilo uvijek tako... i važno je priznati da smo svi odgovorni što smo ovu zemlju pretvorili u društvo koje se na ovakav način odnosi prema starima i bolesnima.
Mojim unucima će sigurno biti čudno što se neki čovjek ubio zbog drveta... i bit će im čudno što je to njihovu baku zasmetalo u ponašanju djelatnika hitne. U vrijeme kada oni budu slušali ili čitati ove priče bit će sve još puno, puno gore..... jer mi ćemo im takvo društvo ostaviti u nasljeđe.... iako nas preci nisu tako učili.
Post je objavljen 20.08.2008. u 21:16 sati.