Jeste li ikada žalili za nečime što je prošlo? Žalili za nečime tako jako da se niste mogli pomiriti sa vraćanjem u svakodevnicu. Sjedili ne radeći ništa i razmišljajući što biste sada radili da ste tamo. Ležali na krevetu i slušali pjesmu koja vas podsjeća na to mjesto. Razmišljali o tome samo zato što niste imali dovoljno snage koncentrirati se ni na što drugo. Shvatili da vam ispunjavanje osnovnih životnih potreba uopće nije bitno ako ste sretni s njima, na tom mjestu, u tom vremenu. Da biste radije živjeli svoj život gladni, spavajući na lošim krevetima 2 sata dnevno s njima, nego u udobnom stanu, s mnogo hrane, sna i anatomskim jastukom. Zvali osobe koje ste nekada zvali prijateljima samo zato kako biste mogli njima pričati o onome što vam nedostaje. Kako biste to pokušali oživjeti. Barem nakratko. Po prvi put u životu, ja se tako osjećam.
Želim Prvić. Debatiranje u borovoj šumi. Spavanje od 5 do 9 ujutro. Ležanje popodne u sobi. Glupe rasprave koje se vode u noci. Dugacke nocne setnje. Hocu sve to natrag. K vragu. Hoću natrag. Želim opet živjeti tih sedam dana. Pa opet. Pa onda opet.
Ono što vam zapravo htjela reći jest, Bože, kako mi nedostaje Prvić.
Ovo je zemlja za nas
Ovo je zemlja za sve nase ljude
Ovo je kuca za nas
Ovo je kuca za svu nasu decu
Pogledaj me, o pogledaj me
Ocima deteta
U zemlji vidim spas
Iz sna me budi glas koji ne poznajem
Dok grane miluju nasa tela
Dok senke prave pokrov za nas
Pogledaj me, o pogledaj me
Ocima deteta
Cujem - vrati se
Cujem - ostani
Cujem - vrati se
Dozvoli mi
Cujem - vrati se
Cujem - ostani
Cujem - vrati se
Oprosti mi
U svakom porazu ja sam video deo slobode
I kad je gotovo
Za mene, znaj, tek je pocelo
Pogledaj me, o pogledaj me
Ocima deteta
Cujem - vrati se
Cujem - ostani
Cujem - vrati se
Dozvoli mi
Cujem - vrati se
Cujem - ostani
Cujem - vrati se
ne idi, ne idi, ne!
Post je objavljen 20.08.2008. u 19:56 sati.