
labyrinth, photo by flickr
(prethodni nastavak)
Stajao je na rubu njezina sna, znajući da je loše to što namjerava učiniti, no ipak, nije se mogao oduprijeti. Oklijevao je, pa potom krenuo dublje, prema središtu Roseina sna.
U središtu ljudskih snova, u najdubljoj razini sna, kriju se snivačeve tajne. To je mjesto na kojem se nalaze odgovori na sva pitanja. Onaj tko uđe u taj dio spavačeva sna, ušao je u središte njegova bića, u najranjiviji i najosjetljiviji dio njegova 'ja'. To je prostor u koji rijetko ulazi i sam vlasnik snova, prostor u kojem je moguća potpuna samospoznaja. Tu nema obmana ni samoobmana, tu padaju sve krinke. U središtu sna kriju se svi sanjačevi motivi, želje i potrebe, sva potisnuta osjećanja i sjećanja. U središtu svoga sna, onaj tko ga sniva potpuno je nag. Tu padaju svi velovi, ogoljuje se snivačeva bit. No, da bi do tog dijela svoga sna došao, spavač mora proći labirint, sljedeći krhku nit istine. U snu, mi smo i Tezej i Arijadna i ... Minotaur, i labirint smo kojom lutamo ... i nit koju slijedimo ...
Morpheus je znao da su rijetki oni ljudi koji imaju snage i odvažnosti ući u taj dio svojih snova. Kroz tisućljeća svoga postojanja, Bog snova je naišao svega na nekolicinu snivača koji su imali hrabrosti ući u središte svoga sna. Jer, onaj tko u taj dio sna uđe, tamo nalazi odgovore na sva pitanja. Na pitanja o sebi, pitanja koja se svi bojimo postaviti.
Morpheus je, prolazeći ljudskim snovima, imao prilike vidjeti kako ljudi zastaju, u strahu, pred središtem svojih snova, kako pokrivaju oči dlanovima, bojeći se saznati istinu o sebi. I sam Morpheus znao je da je opasno ulaziti u najdublji sloj ljudskih snova, čak bi se i Bog snova mogao izgubiti u labirintu smrtnikova sna, tražeći njegovo središte. Ipak je to povremeno činio. Dok ga Thanatos nije zaveo, Morpheus bi u dubine ljudskih snova samo zavirivao, poput znatiželjna djeteta koje otvara zabranjena vrata pa onda stoji na pragu ne usuđujući se ništa dodirnuti.
A tada mu je Thanatos otkrio tajnu: Kad uđeš u središte ljudskog sna, kad staneš na onu točku koja je centar čovjekova bića, tada snivaču možeš postaviti bilo koje pitanje, možeš ga pitati o čemu god poželiš.
U toj točci snivač nema moći uskratiti odgovor, ne može lagati, ne može ništa zatajiti ...
Morpheus je, zahvaljujući svome zlom stricu, otkrio novu zabavu.
Ulazio bi u središte ljudskih snova i snivačima postavljao okrutna pitanja:
Što se dogodilo s originalom očeva testamenta?
Zar doista nisi vidio suzu u oku ustrijeljene srne?
Ako nisi bila s prijateljicom na kavi, gdje si provela poslijepodne?
Jesi li poželio ženju bližnjega svoga, ženu svog brata, svog prijatelja?
Jesu li tvoji uzdasi u njegovu zagrljaju bili samo vješta gluma?
Gdje si je pokopao, tu djevojku koju si usput povezao svojim kamionom?
Je li cvilio, tvoj stari Rex, kad si ga vodio na posljednju šetnju?
Čije su čipkaste gaćice na dnu ladice, gospodine s bijelim ovratnikom?
Je li baba vrištala kad si je udario toljagom?
Zar misliš da možeš oprati tu krv sa svojih ruku?
Zašto si zatajio njegovo ime, kad su te pitali jesi li njegov učenik?
Je li poljubac bio vrijedan tih 30 srebrnjaka?
...
A gdje je brat tvoj, Kaine?
Poslije, kad bi se spavači probudili, Morpheus bi se smijao njihovom strahu, kajanju, očajanju. U snu bi im oduzeo samoobmanu, slomio bi im obrambene mehanizme i racionalizacije, a zatim bi im, na javi, nevidljiv koračao za leđima i glasno se cerekao njihovom paničnom osvrtanju.
Kad je sreo Rose, kad je osjetio njezinu ljubav, Morpheus se zarekao da više nikada neće ući u centar snova ni jednog smrtnika.
A sad se spremao ući u središte Roseina sna ...
(nastavak slijedi)
Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Ariadnina nit
Dodatak 1: dan i noć ...
