Knjiga koju ovih dana čitam tek je druga tiskovina s posvetom autora napisanom mojoj malenkosti ikada. Ljudi na promocijama ili sličnim prigodama stoje u redu da bi im autor potpisao knjigu, ali - nije to ono pravo.
Ono pravo je ipak kad te se autor/ica sjeti, uzme u ruke jednu knjigu iz uvijek premale hrpe koju planira podijeliti prijateljima, te tamo nažvrlja nešto tebi u čast. Tebi koji se možda baš i nisi u životu iskazao dobrotom prema njemu/njoj.
Pred vašim očima jest ulomak iz kratke priče "Majka" Osječanke Snježane Baković, autorice koju unatoč blizini nikad nisam sreo, ali čiji stil mi je poznat već nekoliko godina. Stil koji me rijetko ostavi hladnim, a mnogo češće mi naježi kožu svojim preciznim pronalaženjem puta k misli i emociji.
....
- Osjetiš li dijete, kćeri? - pitala bi Matildu.
- Osjetim, majko - Matilda bi klimala ozarena - kako ne bih osjetila. Osjetim i kad je tužno i kad je veselo i kad se ljuti na mene. Ponekad mi i pjeva.
Gospođa Marta žalosno bi uzdahnula, a Matilda bi ju zagrlila postavivši svoj veliki trbuh između njih.
- Ne brini majko. I ja sam majka. Ne bih nikako željela nauditi svojem djetetu.
Ne znam zašto se ovo događa, ali nije mi žao, možda štitim svoje dijete. Nisi li pomislila da ovo dijete možda zna više od nas svih? Samo ono zna zašto se ne rađa. Možda se jednostavno ne želi roditi. Možda ne želi izaći ih svojega sigurnoga zaklona i suočiti se s ovim okrutnim svijetom u kojem ništa nije sigurno. Možda je odlučilo proživjeti svoj život ugniježđeno u mojoj utrobi kako bih ga zaštitila od svih strahota koje ljudi čine jedni drugima.
Gospođa Marta vrtjela je glavom i obrisala suzu koja joj je pobjegla iz oka.
Vrijeme je pretjecalo svugdje osim u njihovu stanu. Tamo je zastalo zamrznuto voljom jednoga djeteta koje ne želi izaći iz svojega utočišta.
Jedne večeri, nakon još nekoliko mjeseci, gospoda je Marta dugo razmišljala i potom pomilovala Matildu po kosi, pričekala da utihne svaki zvuk i onda polako, razgovijetno rekla kćeri u kosu:
- Matilda, moraš ga pustiti.
Niti vlas kose nije se pomaknula na Matildinoj pognutoj glavi. Gospođa Marta pomislila je da ju kćer nije čula, pa je ponovila:
- Moraš pustiti svoje dijete, Matilda.
Između majke i kćeri isprela se tišina poput najfinije istkane paučinaste mreže, u kojoj nije bilo mjesta ne samo za gospodina Jakova, ne samo za nepoznatoga oca Matildina djeteta, nego ni za jednoga muškarca baš zato što su muškarci i ne znaju tajnu majčinstva. Ispod slapa crne kose promilio je šapat nečujan bilo kojem uhu osim zabrinutom majčinom srcu:
- Bojim se, majko.
- Čega, dijete moje? - gospođa Marta nije prestajala milovati kćerinu kosu.
Matilda je podigla glavu i dugo i ozbiljno gledala majku.
- Bojim se, majko, da me moje dijete više neće trebati kad se rodi. Toga se bojim, majko, da mu više neću biti potrebna.
Gospođa Marta je naslonila glavu svoje kćeri na svoja meka i jedra prsa i nastavila joj milovati kosu.
- Znam, dijete moje, ali moraš ga pustiti. Ono osjeti tvoj strah i zato se ne želi roditi. Moraš ga pustiti.
Sutradan je Matilda bila tiha. Cijeli dan nije plesala, čak je izašla nakratko. Gospođa Marta zatekla ju je kako pakira svoju torbu za bolnicu. Okrenula se majci i rekla:
- Kupila sam svjetloplavo odijelce za moje dijete kad se rodi.
- Misliš da je dječak? - upitala je gospođa Marta.
- Ne mislim. Znam da je djevojčica. Znam od početka. Samo ženska duša me može tako razumjeti.
- Ali zašto onda plavo odijelce? - čudila se gospođa Marta.
- Ne želim da ju se stavlja u okvire i ograde zato što je djevojčica. Obećaj da ju ovaj svijet u koji dolazi neće stavljati u okvire i ograde.
....
Inače, nedavno je ova autorica izdala zbirku svojih priča za jednog BiH izdavača (Zadužbina Petar Kočić), pod naslovom "Hod ispod oblaka". I priča čiji ste ulomak upravo pročitali sastavni je dio te zbirke.
Ukoliko ne možete doći do te knjige, uz malo pretrage uspjet ćete pročitati dosta toga razasutog po internetu ili u mješovitim zbirkama raznih autora.