Marketing
Roberto Esposito: BIOPOLITIKA
Iznenađuje iznenađenost koju je pobudila namjera da se proširi uzimanje otiska prstiju svih Roma, čak i djece, s boravkom u Italiji. Iznenađuje, jer ona samo dovodi do svojih logičkih konzekvenca put biopolitičke redukcije demokracije, koja u svom središtu ima kidanje granica između javnog i privatnog i prihvaćanje tijela kao prioritetnog elementa identifikacije. Na svoj je način naime konzekvenca progresivnog premještanja političkog djelovanja od razine diobe vlasti na razinu socijalne kontrole i potom generalizirana nadziranja.
Posrijedi je dinamika – nastala puno prije atentata od 11. septembra, iako je odonda ubrzana – koja se suprotstavlja temeljnoj pretpostavci modernog političkog poretka, na osnovu koje tijelo građanina ne pripada suverenu, nego subjektu koji ga individualno nastanjuje. Istina je da je već krajem XVIII stoljeća Jeremy Bentham zamislio svojevrstan totalan dispozitiv nadziranja – Panoptikon – unutar kojeg bi bilo koja individua mogla biti kontrolirana u svim svojim kretnjama od strane oka kojega ona na svoj način ne može vidjeti. No to važi upravo za zarobljenike, a ne za slobodne ljude, vezane za suverena paktom poslušnosti koji nije smatran ustupkom vlastita tijela, nego opcijom racionalne volje.
Uslijed te pretpostavke – izražene formulom habeas corpus – uspostavlja se sekularna politička civilizacija, zasnovana na odvajanju između javnog i privatnog: ništa od onoga što je privatno, kao što je to tijelo, ne može ući u područje raspolaganja političke moći. Isto načelo jednakosti, konstitutivno za ideju demokracije, zasniva se na tom funkcionalnom odvajanju: samo ako se prihvate kao puka središta pravne imputabilnosti koja ostavlja po strani tjelesne elemente – naime uzrast, spol, etničko podrijetlo – građani postaju jednaki pred zakonom i podjednako obdareni političkim pravima.
Već odavna ta kompleksna pravna i politička arhitektura pokazuje znakove popuštanja. Načinjali su je, u multietničkom i globalnom društvu, ponekad sami subjekti, na primjer žene, ali i određene etničke grupe, koji su zahtijevali vlastitu tjelesnu različitost. No nadasve ju je načela suverena moć koja se, uslijed prijetnji iznutra i izvana poroznosti nacionalnih granica, restrukturirala, potencirajući sve više kontrolne dispozitive koji krše načelo jednakosti, budući da su prije svega usmjereni na tijelo kao mjesto neizbrisive različitosti. To je bilo omogućeno ubacivanjem trećeg elementa, tehnike, na točki presjeka između politike i života. Već je upotreba DNA radikalno modificirala propise krivičnog procesa.
Tomu je slijedilo sistematsko pohranjivanje drugih podataka dobivenih iz ljudskog tijela od strane Države ili od zaštitnih agencija, javnih ili privatnih. Elektronsko snimanje dužice oka, registracija traga glasa, geometrija ruke, satelitsko otkrivanje svakog pokreta, konstituiraju biometrijsku kontrolu u odnosu na koju se uzimanje otisaka prstiju čini čak i arhaičnim. Već su u proučavanju i čak u podmakloj fazi izrade dispozitivi identificiranja – poput primjene potkožnog mikročipa – koji tijelo živog bića čine jednostavnim organskim dodatkom sve invanzivnijeg i sve razgranatijeg aparata kontrole.
Sve je ovo, kao što je već rečeno, proizvod repozicioniranja suverene moći unutar današnjih biopolitičkih režima. I dakle ishod procesa, u stanovitima aspektima neizbježnog, koji je smjestio život u središte svih putanja suvremenog iskustva. Unatoč tome, činjenica je da smo u prekoračenju praga preko kojeg će sam pojam demokracije trebati radikalno redefinirati. Najveći je rizik da se same procedure nadziranja – zajedno sa zahtjevima i podnošenjima od strane društva straha – pretvaraju u nove činitelje individualnog i kolektivnog rizika.
I to uslijed dvostrukog motiva: prije svega jer biometrijski dispozitivi kontrole – provedeni na najizloženijim i najmarginaliziranijim zonama populacije, kao što su upravo mali Romi – određuju nove i sve moćnije učinke isključivanja. I, potom, jer proširena svijest da si sumnjiv i nadziran kroz dijelove ili zone vlastitog tijela, ne samo da ublažava, nego čak nastoji pojačati nelagodnost izazvanu sve novijim, i nepodnošljivijim, strategijama zaštite.
Preveo s talijanskog Mario Kopić
Naš prijatelj, sada već i suradnik, Mario Kopić, preveo je ovaj tekst Roberta Esposita na temu biopolitike i ukradenih tijela. Esposito je jedan od najistaknutijih predstavnika nove talijanske političke misli.
Post je objavljen 19.08.2008. u 23:39 sati.