Što Reći za Bleiburg?
„Čast slava i sramota“„ Brat na brata , Hrvat na Hrvata“
Bleiburg! Kao simbol kraja jednog sna , tisuća stradalih za taj san.
Što smo željeli? Živjeti slobodno u našoj dragoj domovini. Taj san , snivao je i Dragan Truhli –pitomac Domobranske škole.
Obitelj Truhli
Igrom sudbine moja obitelj, na koju sam osobito ponosan,sudjeluje u zbivanjima koja su bila sudbonosna za moju i mnoge druge obitelji.
Da, bila su to po mnogo čemu bremenita vremena. Rat, glad, neimaština.Moj otac potječe od siromašnog doseljenika iz Slovačke .Moj otac kao učesnik prvog svjetskog rata nalazi posao u Žandarmeriji . Cijeli svoj radni vijek radi kao Žandarmerijski narednik.1939 je u mirovini .Mirovina mala nas djece dosta, tako da i mi pohađamo vojne škole. / Domobranska niža srednja škola./Vojskovođe viteza Slavka Kvaternika.-
Dolazi i godina 1945.
Sve se počinje mijenjati. Prvo nam kažu da smo od sada mali ustaše. Dosadašnje domobranske oznake na našim odorama zamjenjuju ustaškim znakovima. Uhićuju našega dotadašnjeg zapovjednika Majera, a na njegovo mjesto postavljaju profesora Klarina. / jedini ustaški časnik/ Emigrirao iz Zadra. Više nema puno slobodna vremena. Odlazimo na kopanje rovova oko Karlovca. Do tada nismo baš bili navikli na fizičke radove, pa se neki od nas (a među njima i ja) baš ne trude raditi s nekom brzinom. Naravno, za to slijedi i kazna. Šibom po turu. No, kada je poručnik zadužen za dijeljenje batina došao do mene, ja podigoh lopatu pa na nj. Naravno, zaradio sam tada i malo zatvora. Bilo mi je to prvi put u životu da sam morao biti zatvoren.
Jednog dana spakiraju naše odore (vreće) i kažu da ih šalju u Jastrebarsko djeci našeg uzrasta u internatu.» Djeca iz Kozare»Dovedena u Jastrebarsko po završetku ofenzive.-
Godina 1945. u našoj školi prolazi dosta mirno, sve dok jednoga dana ne stigoše ustaše. Naoružavaju se, oblače i odlaze u borbu. Čujemo razgovore – neprijatelj je sve bliže. Ne više tako daleko čuje se jeka topova. Mi nismo nimalo zabrinuti. U politiku se zaista ne razumijemo, a nije ni čudno, jer najstariji među nama imao je petnaestak godina.
Četvrti svibanja. Po gradu pucaju topovima, na nebu se vide oblaci dima.
Karlovac
Dubovac
Naš domobranski časnici ,profesori nas postrojavaju u stroj, i vode na željezničku postaju pa pravac Zagreb.
Dolazimo do Jastrebarskog. Tu nas prije Jastrebarskog iskrcavaju iz vlaka, nastat bježanje dok ne prođu zrakoplovi, a onda ponovno u vlak pa u Zagreb. U Ilicu 242, gdje je bila zastavnička škola.
Tu sam inače trebao nastaviti školovanje, jer sam u Karlovcu završio četvrti razred.
Sada to više nije dolazilo u obzir. U zastavničkoj školi osim nas nema puno pitomaca, a razmješteni su da čuvaju objekte. Nas ponovno postrojavaju i vode u samostan fratara na Jordanovcu. S nama samo poneki časnik. Profesor Grganić kaže: “Dečki, budite mirni i nemojte se bojati. Vi ste pod zaštitom Crvenoga križa.”
U tom sam se trenutku sjetio svojeg brata Slavka, i našeg dogovora
s kojim sam se dogovorio da ćemo biti zajedno ako se bilo što loše dogodi.
Držeći se dogovora, pričekao sam noć pa se uputio natrag u Ilicu 242. Prije mojeg odlaska iz Jordanovca susreo sam profesora Grganiča «Drago kuda ćeš.? Priupita on mene : Idem bratu u Ilicu . Ako je tako onda idi . Bilo mu je očito žao što idem.- Tu sam našao brata. Kaže on meni: “Ja moram u povlačenje i volio bih da ideš sa mnom. Strani je to svijet kamo idemo pa ne bih volio ići sam.” Bez razmišljanja sam pristao jer sam se sjetio svih onih filmova koje smo gledali još u Karlovcu, a gdje su crveni koji dolaze, ubijali sve pred sobom. Pred očima mi stalno slika filma Katunska šuma.
I tako s bratom dočekam nedjelju 6. svibnja.
Slavko pitomac zastavnićke škole.-
/ Po završetku četvrtog razreda D.N.S.Š pitomci nastavljaju školovanje u zastavničkoj školi u Zagrebu/
Pitomci, sve mladi ljudi, spremaju se za pokret. Sva su skladišta otvorena pa svi grabimo do čega smo mogli. Uglavnom sam pograbio nešto odjeće, a hranu sam potpuno zaboravio.
Spušta se noć. Nitko ne spava. Svi osluškujemo. Odjedanput začusmo prasak. Gori skladište topničke vojarne. Dim sa zgarišta grize oči. Neki pitomci pokušavaju spaliti dokumentaciju, drugi ih u tome sprječavaju. Pa vratit ćemo se, zar ne?
U ranu zoru 7. svibnja postrojavaju nas posljednji put. Kolona kreće kroz zadimljenu Ilicu. Na kraju kolone imamo i jedan top. Promatram lica oko sebe. Sve su to mladi ljudi. Dostojanstveno kreću u susret svojoj sudbini. I sudbini hrvatskog naroda. Krećemo se prema Zaprešiću. Mojih prijatelja nema i odjednom se osjećam sam. Još nisam uplašen – pa ovo je samo jedna avantura – put u nove neistražene svjetove. Mnogo sam knjiga o tome pročitao: Jules Verne, Amerika...
Čini mi se kao da se cijela Hrvatska nekamo kreće
Na roditelje uopće ne mislim. Nisam ih vidio godinu dana.
Negdje iza Zaprešića naša kolona staje. Vidim da to više nije ista kolona. Nema više urednog stroja. Ni topota vojnoga koraka. Svaki od nas tapka sam za sebe. Sva su lica oko mene zabrinuta.
Dolazi moj brat Slavko s punim čuturicama vina. Napunili su ih u podrumu „Antinih Vinograda“ Novi Dvori?
Slavko ponovno odlazi po hranu. Vraća se s nekim konzervama, sve na njima piše na njemačkom. Presretni, otvaramo a kad tamo nekakvo povrće za juhu. Od super „konzerve“, nastale Supen konzerve.
No, što je- tu je. Jedemo što imamo. Slavko već pomalo supijan od crnog vina sjedi na mostiću i baca nešto u vodu. Bombice – što li?
Prilaz mostom preko Sutle u Sloveniju
1945 bio je to drveni most.-
Krećemo dalje prema Sloveniji. Kaže meni Slavko: “Znaš, idemo se predati Englezima, pa ćemo zajedno s njima protiv Rusa jer će im Englezi objaviti rat.”
Stalno se krećemo. Oko nas je mrkla noć, no mi ustrajno koračamo prema (kako sam onda mislio) Englezima.
Slavko je povremeno uz mene, a povremeno sam- sam. Negdje na šumovitu brdu stanemo. Napokon odmor.
Bistrica Slovenija
Bacamo se polumrtvi na zemlju gdje je tko stigao. Rano u jutro nevoljko ustajemo, zagrizemo ponešto i krećemo dalje.
Na putu sretnem dva vojnika koji su popravljali auto. Jednom od njih iz toka visi pištolj. Prišuljah se i ukradoh ga pa sav ponosan pokažem bratu Slavku. “Što će ti to!? Zar znaš pucati?” Naravno, nisam znao, ali mi brat obeća da će mi putem pokazati kako se puca. Tako sam se prvi put u životu sreo s oružjem. Do tada ga još nikada nisam imao.
Pokušavajući pucati iz njega, umalo sam se ubio. Zaista sam bio “pravi” vojnik.
Hodanje se nastavljalo do u nedogled.
Putem skrenuh u jednu šumicu zbog nužde. Na zemlji leži vojnik prerezana grla. Panično se okrećem i vraćam u kolonu. Od tada sam šumice zaobilazio.
Put prolazi kroz prekrasne predjele. Proljeće je. Polja i šumarci kroz koje prolazimo, zeleni su i predivno izgledaju.
Pred večer dolazimo pred Celje.
Stanemo uz cestu, pravimo šatore, kuhamo večeru. Nakon toga ponovno izmoreni liježemo.
Oko 21 sat nad Celjem nebo zasja, lete rakete, čuje se pucnjava. Slavi se kraj rata. Čujemo preko radija: “Zagreb pao, Nijemci položili oružje, kapitulacija.” Nije nas to uopće zanimalo.
U jutro u našem logoru neka živost. Svi su dobro raspoloženi. Šuška se o nekim promaknućima.
Krećemo u Celje. Ulice pune ljudi i partizana. Svi razdragani, puni oduševljenja – rat je gotov.
Nakon izlaska iz Celja ponovno se naša kolona raspršuje. Odjednom nailazi neki kamion. Mašem da stanu i oni me povezu nekoliko kilometara. U selu Vojniku iskrcavamo se pa krećemo lijevo u Slovenj Gradec. Put, naravno, nastavljamo pješice. Na nogama već ima i krvavih žuljeva, no nema se vremena obazirati na to. Putem nas prati jedan potok, pa vodom ne oskudijevamo. S hranom je već nešto teže, no još u granicama izdržljivosti. Hodamo cijeli dan. Dolazimo u Slovenj Gradec. Obilazimo ga, a pred nama DRAVOGRAD.
DRAVOGRAD.- Novija slika
«Dravogradski most u plamenu»Umjetnička slika naslikana kao uspomena na mojeg oca Martina Truhli koji je sa konjima prešao gorući most.- Moj otac je išao za nama svojim sinovima da bi nas spasio, no nismo se našli iako je prošao pokraj nas.
Mjesto 300 m prije samog Dravograda /raskršće puta prema Ravnom. Tu je i krenula velika većina hrvatske vojske.—
Tu ćemo prijeći preko Drave pa u Austriju, kažu. Ali ne bijaše tako. Kolona stade. Dalje se ne može jer su partizani presjekli put. Skupina pitomaca i nekoliko časnika okrenuli naš mali topić pa odlučili pucati na neprijatelja. Mali topić pa mala i detonacija.
“Posljednji hitci”, autor umjetničke slike: Drago Truhli
Odjednom strašna eksplozija.Dadosmo se u bijeg. “Slavko, čekaj me!” viknuh. No moj brat u panici nezaustavljivo trči ne obazirući se na moj vapaj.
Sjedoh kod rječice da se izujem, a onda nastavih dalje ispod podvožnjaka u brdo.
Kameni spomenik postavljen prije ulaska u Dravograd pokraj mosta na rijeci Mežica
Kada sam vidio da sam ostao sam u brdu, sjedoh pa se okrenuh da vidim što se događa u dolini.
Ljudi kaotično trče, puca se na sve strane. I oko mene nešto zuji kao pčelica.
Krenuh dalje u brdo. U nekom vinogradu spazih skupinu vojnika. Više nisam sam. Upitah jednog od njih što to stalno zuji oko nas kao pčelica. A on mi odgovori: “E, moj mališa, dobro je kad čuješ, a loše kad ne čuješ.” Nisam tada shvaćao što mi je zapravo rekao.
Sjedimo tako u vinogradu gotovo cijeli dan, kišica rominja. Oko pet sati poslije podne u dolini se razvi strašan tutanj. Pucaju topovi. Dolina ječi, grmi. Pomislih: Gdje li je sada moj bratac? Grmi, puca, iz smjera Dravograda razvi se dim.
Sjedimo u vinogradu do mraka. Povukosmo se još malo više nego što smo bili ,
uđosmo u neko grmlje za svaki slučaj. Legoh i odmah zaspah. U jutro izvirujemo iz grmlja. Skupilo nas se podosta, pa rekoše kako će nas jedan njemački časnik odvesti u Austriju. 10 maja 1945.g ujutro krenusmo.-
Razvili nas u strijelce pa ćemo u tom poretku prijeći preko neke velike šume. Ulazimo u šumu. Lišće pod nogama šušti. U daljini spazih srnu u bijegu. I ona bježi, baš kao i mi. Ponovno stigosmo do nekog vinograda. Ne razmišljajući o posljedicama, ulazim u klijet – žedan kao pas. Nakon nekoliko gutljaja liježem na zemlju i zaspim. Probudim se, a oko mene nigdje nikoga. Dadoh se u trk i nekim čudom stigoh kolonu. Nikog ne poznam. Mojega brata nema u toj gomili.
Razmišljam što li me to tjera naprijed. Navodno smo sada u Austriji. Tu je negdje granica. Osjećam olakšanje. Crveni su ostali za nama, kako mislim tada, zauvijek. Nastavljamo dalje. Dolazimo do nekog sela, razmještamo se po kućama da prenoćimo. Onako izmoren odmah sam zaspao. Kada sam se probudio, oko mene sve strani ljudi. Dižem se i krećem dalje sam. Kamo?
Sam u noći negdje u Austriji 10 V 45.-
U brdima iznad Bleiburga –selo Vajsenštajn /Balšak/
Ne znam u kojem smjeru da krenem. Dođoh tako zbunjen do nekog raskrižja. Lijevo ili desno? Noć je potpuno tamna i uputim se nasumce. Pitaju me: “Kamo mali?” A što da odgovorim kada ni sam ne znam kamo sam se uputio.
Kažu: “Idi poljanom, doći ćeš do mjesta gdje se predaje oružje.” Upućujem se tamo s puškom koju sam još putem našao. Pušku predajem, ali pištolj ne. Liježem u neko grmlje i napokon odmor do jutra.
Gotovo tri dana ništa nisam jeo, ali ne osjećam neku posebnu glad. Ljudi oko mene tumaraju uokrug. Svi izgledamo potpuno izgubljeni. Pristižu nove kolone na predaju oružja. Odjednom, ne vjerujući svojim očima, spazim brata Slavka na čelu jedne od kolona. Mojem oduševljenju nije bilo kraja. Ipak u svemu ovome ne ću morati biti sam. Osim toga, on je stariji i pametniji pa će mi biti mnogo lakše, pomislih.
Pozdravim se s bratom, koji je bio natovaren puškom, dalekozorom, u rukama nosi neke vrećice. Slavko isto kao i ostali odloži oružje.
U vrećici je nosio nešto malo osušene mrkve, no tada nam se to činilo kao slastan odrezak.,Mjesto našeg ponovnog susreta bilo je Austrijsko seoce VOLŠESTAJN/Belšak “Kamo ćemo dalje?” upitah. “Kući”, dobih odgovor.
Brat Slavko nakon jurnjava kod Dravograda krenuo je cestom za Austriju
Karta kretanja 11.V- 45.- Najprije preko austrije a onda prelazimo preko Radelja u Maribor stižemo 13 V 1945 I krećemo prema kući. Nema više kolone. Idemo kako tko stigne. Prolazimo pored nekoga austrijskoga gradića. Još smo u Austriji. Pokazujem Slavku svoj pištolj koji sam sakrio. On se potpuno izbezumio i naredio mi da ga odmah bacim, jer da ćemo izgubiti glavu ako ga pronađu kod nas. Bilo mi je žao da ga samo tako bacim, pa sam ga zamotao i sakrio ispod mosta.
Napokon smo došli i do nekog bunara. Nastane užasna gužva. Svi smo željeli što prije stići do vode. Odjednom pucnjava. Očito su ipak odnekuda naišli partizani. Nastavljamo put dalje. Kada se već spustio mrak, stanemo na nekoj livadici da se odmorimo. Neki kuhaju travicu pa jedu, drugi ju jedu sirovu, a ja još ostatke sasušene mrkve koju mi je Slavko dao. Od strašnog umora odmah smo zaspali. No u jutro oko nas više nije bilo nikoga. Dadosmo se u trk i stigosmo kolonu, u kojoj je, kako Slavko kaže, sigurnije. Novi je dan. Krećemo opet u nepoznato. Prolazimo pored rijeke Drave, a iz kolone se izdvoji neki čovjek pa će jadan popiti malo vode. Odjednom mu iza leđa dolazi stražar na konju i puca u zatiljak. Jadnik je tada imao vode na pretek. Neki hrabriji iz kolone skočiše na stražara i nastao metež. Mi dalje nastavljamo put ne obazirući se.
Poslije podne nas stiže vojna kolona Bugara. Naravno, odmah su nas počeli pljačkati, iako zaista gotovo ništa nismo imali, naravno osim obuće (koju su nam odmah uzeli) i pokoje uspomene na kuću.
Ja na nogama imam neke tenisice već potpuno uništene hodanjem, a noge mi pune krvavih žuljeva. Nekim su mi čudom ostale na nogama.
«Dramatična trka» Uljena slika Autor T.
Kolona ide dalje. Odjednom opet pucnjava, a mi se, potpuno preplašeni, dadosmo u bijeg. UBIJAJU prođe kroz kolonu vijest. Ljudi oko nas trče i bacaju još ono malo opreme koju su uspjeli sačuvati. «Valja ostati živ, pa makar i bos i gol.-. Kod pobjednika nema milosti.-
CitatTolstoj:
Feldmaršal Harold Aleksandar
Sjećam se ! Krenula je hrvatska mladost pred najezdom «Oslobodioca»
Rekoše nam: Dogovorena predaja ,Vojsci saveznika Englezima ili Amerikancima.- No nebi tako.- Na Bleiburškom polju , zapreči nam prolaz engleska vojska.- Nakon razoružanja preda nas našim neprijateljima «CRVENIM» Koji su nakon te sramne predaje počinili MASAKR .- lord Aldikton Imate na savjesti tisuće dječaka i mladića. No Vi i dalje glumite «Demokrate? Imao sam tada nepunih petnaest godina , trčao za život, pio mokraću. Kada sam se nakon četiri mjeseca vratio kući, rođena me majka nije prepoznala.
Gospodo ! Vi koji se nazivate «Demokrate» Vi ste najviše krivi za pokolj hrvatske mladosti. Vi ste nas poslali u SMRT gospodine Aldikton /Toby/ Law
Odjednom pred nama Maribor.
Kišica , koja je padala te noći 13 maja 1945. Ostavila je na cesti pokoju lokvu legoh i napih se poslije dugog vremena iako smo išli uz Dravu, poučen iz ranijih događaja nisam smio biti žedan.
Stražari nam naređuju da se razvrstamo u tri skupine. Domobrani, ustaše, časnici, civili – svaki na svoju stranu. Predlažem bratu da se svrstamo u kolonu s domobranima, no on ne želi ni čuti. Pa on je časnik. Bolje rečeno, nigdje još nije spadao. Brat se prijavi kao časnik, a ja ipak tvrdoglavo odlučih u domobrane.
Tu je negdje dječarac «Domobranćek « Dragec.- Sjeo na ledinu i utonuo u san, koji mu je spasio život.-
Smjestiše nas na neku ledinu, a ja jedva dočekao pa odmah zaspah. U jutro se budim, a oko mene gomila ljudi. Kažu: “Zamalo ti noćas ode glava.” Nisam shvaćao zbog čega i kuda bi mi glava otišla. Pokazuju mi prstom u nebo pa objašnjavaju da su stražari u tijeku noći budili ljude i tražili dokumente kako bi vidjeli tko se nije ispravno prijavio. Mene su pokušali probuditi, no kako im to nakon puno pokušaja nije uspjelo, odustali su. One koje su u tijeku noći
. “Strijeljanje zarobljenika u šumi Tezno 13. – 18. svibnja 1945., autor: Drago Truhli
uhvatili, odvozili su kamionima, kako sam tek poslije saznao, na strijeljanje.
Negdje oko deset sati toga prekrasnog proljetnog jutra (bio je 13. ili 14. svibnja) pojave se dva partizanska oficira. Pitaju tko želi ostati tu. Ja se odmah priključih skupini koja ostaje. Izvedu nas izvan logora pa nas smjestiše u barake blizu crkve, gdje su prije bili Nijemci. Izlazim u dvorište i odmah se dajem u potragu za hranom
Jedino što sam našao, bilo je smeće, ali u njemu i “prekrasan” komad slanine, koji odmah grabim, brišem ga jer je potpuno zelen, i trpam u svoj izgladnjeli želudac.
Vrlo smo brzo dobili i zaduženja, a nas nekoliko nakon par dana odvedoše u neku konjušnicu da se brinemo o konjima.
Dobio sam dva mala konjića. S njima nisam bio nimalo nježan – neprijatelji, mislio sam.
Počeo sam se osjećati vrlo loše. Osjetio sam temperaturu i užasnu slabost, no šutim, ovdje sam puno sigurniji, tko zna kamo bi me odveli.
Maribor
Započe život «Ratnog zarobljenika 16 god domobrančeka Drageca tu ostadoh do 25.VIII 45
Hrana je povremeno stizala u vrlo malim količinama (jedan kruh na nas osamnaest), ali nismo se žalili – dobro da su nas uopće hranili. Mjerim si i struk. Imam “čak” deset centimetara u promjeru. Zaista sam bio “dobro uhranjen”.
Povremeno kradem kukuruz namijenjen konjima, usitnimo ga pa si kuhamo žgance. Kada nas upute u grad na radove, putem pokupim čikova što više mogu. Nepušač sam, ali za tri čika od pravih nesretnih pušača dobivam po komad kruha Jednog dana, švrljajući okolo, pronađoh jedan paketić
brašna. Oduševljeno smo se bacili na kuhanje žganaca. Što smo više kuhali, naši su “žganci” bili sve tvrđi, dok nismo uvidjeli da smo skuhali gips.
U radu i gladi polako su nam prolazili dani.Jednog dana začujemo eksplozije . Mi pohvatali konje, pa bježi’. Nakon što se sve smirilo, vratismo se natrag. Saznamo da je jedan Nijemac zarobljenik zapalio vagon bomba. 25 VIII 1945 Nakon gotovo tri mjeseca
postroje nas te nam rekoše da idemo kući u Hrvatsku. Povedoše nas na neku postaju u šumi Tezno i utrpaše u vagone, i to, naravno, tako da smo bili jedan na drugome. Ukupno nas je u vagon utrpano devedeset i pet. Stojimo zalijepljeni jedan za drugoga. Na svakom vagonu stražar. Naš nas pozdravi sa « bare» i sjeti se, naravno, naših majka. Oh rekoh sebi. Sada će biti gusto. Nisu ovo više Slovenci.
Vlak napokon kreće. Idemo “kući”. Svi sanjamo o trenutku kada ćemo napokon biti sa svojim obiteljima.
Vlak monotono klopara, neki u vagonu legoše, a drugi sjedoše na njih kako bismo ipak imali mjesta. Od podneva nismo ništa jeli. Nismo znali ni kuda nas vode ni zašto. Nema ni vode ni hrane. Patimo se tako do noći. U noći zahladnjelo, a pred jutro počela i kišica. Neki grabe svoje posude pa guraju ruke kroz otvore na vagonu kako bi uhvatili nešto kiše, pa da se napokon napiju. Čim su progurali ruke, začu se pucnjava. Stražari ne dopuštaju da se pije išta. Neki u krajnjem očaju piju svoju vlastitu mokraću. Pokušavam i ja. Auh, kako je gadno!
/opis događaja , po povjesničaru Nedjeljku Mijatoviću
Potpuno smo skrhani. Više ne osjećam ništa. Nisam ni žedan ni gladan. Svega mi je dosta.
Odjednom vlak staje. Nalazimo se na nekoj postaji. Znatiželjno i puni iščekivanja gledamo na peron. Na peronu zastave Crvenoga križa, a neki ljudi u košarama nose kruh.
«Kruh» Autor sudionik D.Truhli
Obradovali smo se da ćemo ponovno uspjeti nešto pojesti, ali ne zadugo. Kruh nije stigao do nas, a na to su budno pazili naši stražari. Vlak kreće dalje. Cijeli se dan truckamo, a onda nas u vagonima dočekuje još jedna noć. Neki ranjenici ječe, mi smo ostali na izmaku snaga. Ali glava je još na ramenima.Oko osam, devet sati vlak ponovno staje. Napokon se otvaraju vrata pakla. U Osijeku smo.
Zeleno Polje Osjek1945.g
Iskrcavaju nas iz vagona pa u koloni idemo prema nekom polju. Onako izmoždeni popadasmo po livadi gdje je tko stigao. Još je jutro, ali sunce je već toliko pripeklo da smo jedva izdržavali. Nema vode, nema hrane, a nema ni jedne travke na poljani – naši su ju prethodnici već pojeli. Saznajem da pustu poljanu zovu Zeleno polje. Oko podneva su nam se ipak smilovali, pa nam doniješe neku splačine – kukuruzno brašno preliveno vodom. Nakon toliko dana gladi pohlepno smo počeli jesti. Trajalo je to nekoliko dana, a onda seljanke stigoše s košarama, a u njima sočno jelo. Košare su, naravno, bacali preko žice, pa ako je tko uspio ponešto uhvatiti, bilo je dobro. Gledam u drugom smjeru. Seljanke baciše košaru među invalide. A onda je nastao pravi metež. Na sve strane lete štake, zadimi se prašina. Od košare ništa nije ostalo.
Trajalo je to, ali neki od nas ostali su kratkih rukava što se hrane tiče. Ponudio sam gaće stražaru pa sam se ipak dokopao komadića kruha.
Napokon su odlučili i da nas postroje pa su počeli i s ispitivanjima. Nakon toga nas razvrstavaju. Vode nas u Slavonsku Požegu i objavljuju nam da smo sada njihova vojska.
Nakon toga su počele vježbe. Vježbamo u svojim starim uniformama samo su nam na kape stavili zvijezde petokrake. Na večer se osjećam užasno. Gledam svoje noge – potpuno i otvrdnule/Kao u Deve/, a i cijeli mi je organizam počeo slabiti. Vode nas na radove. Prolazimo kroz neka sela , pusta. Približavamo se Cerniku , vidim da piše na ploči. Primječujem da nas mještani sela prate sa strahom, /Živjeli smo tako u to doba/Kada smo u koloni stigli u samo selo, naši pratioci su nam dopustili da se malo odmorimo uz cestu. Čim smo sjeli, žene se ustrčale i donose nam hranu. Naši pratioci nisu bili nimalo oduševljeni, ali su nam dopustili da nakon užasno duga vremena napokon okusimo hranu. Gozba je potrajala duboko u noć. I danas se toga sjećam kao da je bilo jučer. Dragi Cerničani hvala vam i danas.Prošlo je podosta godina,ali nikada nisam zaboravio tu dobrotu mještana Cernika i u znak zahvalnosti naslikao sam sliku ,koju sam nazvao „Idu Naši“ te ju poklonio galeriji samostana Cernika.
«»Idu Naši» Umjetnička slika Autora i sudionika D.Truhli
Nakon toga vode nas u Novu Gradišku. Propješačimo pedesetak kilometara, dolazimo do Novske, a otuda vlakom u Kraljevu Veliku. Usput nas pere kiša, ali to nam uopće ne smeta jer se nismo kupali već tri mjeseca.
Razvrstali nas po skupinama, pa na radove u šumu. Izdržao sam dva dana, a onda sam se razbolio. Dizenterija, kažu. Ležali smo tamo kao snoplje, a nitko nas nije došao ni pogledati. Nakon četiri dana po nas je došao kamion pa su nas napokon uputili u bolnicu u Požegu. Ležimo na podu prekrivenu slamom. Dobivamo injekcije i malo hrane pa mi je je nakon par dana već bilo i malo bolje.
Pronosi se glas da idemo kući. U prvom trenutku ne vjerujem, no ipak saznajem da mlađa godišta idu kući, a u njih sam spadao i ja. Iako me u međuvremenu počela strašno boljeti noga, nisam to htio spomenuti, da me ne bi ostavili. Sjedam na vlak,
cijelim putom vučem nogu i teško se krećem, no ne odustajem. Tako dolazim i u Bjelovar, došepam do kuće i tamo naletim na zaključana vrata. Pa gdje su mi sada roditelji i braća? Susjedi mi kažu da su protjerani u Čazmu. Što da sada radim? Noga me sve jače boli, odlučujem pješice krenuti u Čazmu. Putem svraćam u Velike Sredice kod tete Rudnički, koju poznajem otprije. U prvi me tren nije prepoznala, no nakon prvog šoka oduševljeno smo se pozdravili. Nije mi dopustila da nastavim put u takvu stanju, a ja više nisam ni mogao. Noga mi je strašno natekla i pocrnjela, a toliko me boljela da više sigurno ne bih daleko došao. Teta Rudnički me uz pomoć nekog partizana iz Čazme okupala i smjestila u krevet, a mojima poslala poruku da dođu kolima po mene. Nakon dva dana došla je po mene sestra Mira. Nekako su me utrpali u kamion, pa u Čazmu. Dolazimo pred meni nepoznatu kuću – nije to ona koju sam zapamtio kao našu.
Polako ulazim u kuću, a tamo stoje moja majka i neki susjed.Susjed“Kakav to prosjak ulazi u naše dvorište“ Moja draga majčica, pomislila je u prvi tren da sam prosjak. Moj brat Slavko bio kod kuće.
Noga mi sve strašnije izgleda, a sada me već i neizdržljivo boli. Stavljaju mi neke obloge, no ništa ne pomaže.
Bili smo gotovo svi na okupu. Nakon u bolovima provedene noći,u jutro me otac primio na ruke pa autobusom u Zagreb. Donio me u vojnu bolnicu. Tamo me odmah stave na stol, daju mi injekciju, a nakon toga se više ničega ne sjećam. Prvo što sam ugledao kada sam se probudio, bio je moj otac kod uzglavlja. Pita me kako sam. A kakav bih bio nego gladan. Vadi moj otac iz torbe pečenu kokoš i veliki komad orehnjače. Poslije toga ,blaženo sam zaspao.
Drugo se jutro budim, a oko mene sami ranjenici.
Odvode me u ambulantu na previjanje. Čupaju mi gazu iz kuka i objašnjavaju da su mi iz kuka izvukli oko litru gnoja. Došao sam u zadnji trenutak.
Oporavljen, vraćam se kući. Dobili smo na korištenje kuću od gospođe Rešić. Duga bijela kuća.
U njoj ne živimo sami, nego s još nekim obiteljima.Domjanić-Pekel
U kuću nam otac dovodi njemačke zarobljenike.
Grupa njemačkih ratnih zarobljenika slikana u Čazmi 1945-46
Desetak njemačkih zarobljenika stanovalo je u to vrijeme, 45./46., zajedno s nama u istoj kuči i radili su na obnavljanju popaljenih kuća.
Oni dobivaju i hranu pa ćemo se i mi uz njih prehranjivati. Bila su to zaista teška vremena – bili smo bosi i goli, a za jelo nismo više imali gotovo ništa.
Da bismo preživjeli, išli smo raditi po kućama, pa bismo negdje zaradili kaputić, negdje kilu brašna, i nekako smo preživljavali. Jedan je od zarobljenika Rumenhalgen, naslikao sliku „Čazma u plamenu“događaj iz godine 1943. – sada u muzeju Čazme'?
Još se dobro sjećam nekoliko njemačkih zarobljenika koji su bili kod nas. Franc je svirao harmoniku pa je često išao s nama i na zabave.
„Čazma u plamenu „
Ova karta prikazuje moje kretanje od 5 maja do 25 kolovoza1945 te od 26 kolovoza do 1o kolovoza 1945
Podosta godina kasnije 2006 g , pročitah u
DNSŠ Karlovac
Siječanja na» KRIŽNI PUT»
1945 godina
Godina
Časti slave i sramote
„Reći će Akademik Zvonimir Kulunđić
/Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori/
Da, bila je to čast i slava jednog dijela Hrvata a sramota za drugi dio.“Brat na brata Hrvat na Hrvata „
Nekada davno prema legendi .
Hrvatski kralj Petar Svačić prokleo.
„Ne imali gospodara svojega roda“
„U Bleiburgu Iskra“
Što reći?
Pomalo burno nadolazi 1989/90 godina Velike promjene su na pomolu.Jugoslavije pomalo nestaje a sa njom valjda i komunizam. Sada je to Antifašizam.?))čini mi se, isto/
Ponovo me oslobađaju.- Svih ovih godina moga života ne mogu i neću se osloboditi na misao iz tako davne, za mene i moje nesretne prijatelje i supatnike 1945 .- godine. Godine ,»Časti-Slave_ Sramote» Reći će akademik-Zvonimir Kulundžić
Bleiburg 1989 .-g.
»Nemali nikad gospodara svojega roda»I tako bi i do dana današnjeg.-
Mojim dolaskom na taj veličanstveni skup, upoznajem između ostalih i gospodina Marka Veselicu. Nakon mise u crkvici na groblju Lojbah, kolona kreče na polje.
1989.-g Po prvi put slobodno posjećujem Bleiburg. Gledam brda i pejzaže, no misli mi lete na prohujala vremena Na 1945.-godina.Godina koju ču zapamtiti kao najtragičniju za mene i moj hrvatski narod.-
Misli i pogled mi luta po dolini, okolnim brdima.-Tu je eto bio kraj naših snova.-Nestala je naša Hrvatska.-
Malo seoce Lojbah. Te ljupka zelena dolina okružena visokim planinama,bila je tada kao klopka naših snova.
gdje je u čast «Znanih i neznanih, podignut skromni spomenik
U toj koloni upoznajem novinara Mladena Tomašinjaka. Ispričam mu o mojim istraživanjima o zloćinu u šumi Tezinski Gozd. On oče kas nije u novinama «Hrvatska Domovina « Napisati
Dogodilo se to 1955 g. „ Perina priča“
U svom radnom vijeku veći dio proveo sam u poduzeću Geofizika, nisam mogao prešutjeti svoju prošlost, tako da mi je jednog dana moj prijatelj Pero Slišković ispričao svoj susret sa Tezinskim Gozdom.
U tijeku mojih istraživanja događaja iz 1945 g Stratišta u Tezinskom Gozdu ,dobio sam u društvu političkih zatvorenika Gospodina Branka Vidaćek
popis stradalih mladih istom završenih časnika hrvatske vojske. Dobivši taj popis telefonski sam nazvao Mariborsku «Večer» Sa gospodinom Niedorferom sam dogovorio zajednički posjet tih mjesta. Zajedno sa gospodinom Vidaćekom sam otišao na taj susret 12-13 novembra 1990 g.Novinar g Srećko Niedorfer je o našem susretu napisao reportažu koju u cijelosti donosim.-
Popis stradalnika ubijenih od 13 maja do 18 maja 1945. Prema mojim saznanjima popis je poslan iz Australije.Dva časnika koja su uspjela pobjeći, svijedoće o tim događajima i sami su bili dovedeni pred rov.-
Nakon ovih saznanja,pokušavam i dugi niz godina istražiti to kobno mjesto.
Prilikom jednog posjeta 1990.- g Upoznajem i Povjesničara grofa Nikolaj TOLSTOY
1945 godina
Godina
Časti slave i sramote
„Reći će Akademik Zvonimir Kulunđić
/Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori/
Da, bila je to čast i slava jednog dijela Hrvata a sramota za drugi dio.“Brat na brata Hrvat na Hrvata»Nekada davno prema legendi .Hrvatski kralj Petar Svačić prokleo.
„Ne imali gospodara svojega roda“
„U Bleiburgu Iskra“
Što reći?
Pomalo burno nadolazi 1989/90 godina Velike promjene su na pomolu.Jugoslavije pomalo nestaje a sa njom valjda i komunizam. Sada je to Antifašizam.?))čini mi se, isto/
Ponovo me oslobađaju.- Svih ovih godina moga života ne mogu i neću se osloboditi na misao iz tako davne, za mene i moje nesretne prijatelje i supatnike 1945 .- godine. Godine ,»Časti-Slave_ Sramote» Reći će akademik-Zvonimir Kulundžić
je svoj Hrvatski narod.»Nemali nikad gospodara svojega roda»I tako bi i do dana današnjeg.-
Dogodilo se to 1955 g. „ Perina priča“
U svom radnom vijeku veći dio proveo sam u poduzeću Geofizika, nisam mogao prešutjeti svoju prošlost, tako da mi je jednog dana moj prijatelj Pero Slišković ispričao svoj susret sa Tezinskim Gozdom.
1989.-g Po prvi put slobodno posjećujem Bleiburg. Gledam brda i pejzaže, no misli mi letena prohujala vremenaNa 1945.-godina,
Godina koju ču zapamtiti kao najtragičniju za mene i moj hrvatski narod.-
Misli i pogled mi luta po dolini, okolnim brdima.-Tu je eto bio kraj naših snova.-Nestala je naša Hrvatska.-
Malo seoce Lojbah. Te ljupka zelena dolina okružena visokim planinama,bila je tada kao klopka naših snova.
Bleiburg 1989 .-g
Mojim dolaskom na taj veličanstveni skup, upoznajem između ostalih i gospodina Marka Veselicu. Nakon mise u crkvici na groblju Lojbah, kolona kreče na polje.
gdje je u čast «Znanih i neznanih, podignut skromni spomenik
U toj koloni upoznajem novinara Mladena Tomašinjaka. Ispričam mu o mojim istraživanjima o zloćinu u šumi Tezinski Gozd. On oče kas nije u novinama «Hrvatska Domovina « Napisati
U tijeku mojih istraživanja događaja iz 1945 g Stratišta u Tezinskom Gozdu ,dobio sam u društvu političkih zatvorenika Gospodina Branka Vidaćek popis stradalih mladih istom završenih časnika hrvatske vojske. Dobivši taj popis telefonski sam nazvao Mariborsku «Večer» Sa gospodinom Niedorferom sam dogovorio zajednički posjet tih mjesta. Zajedno sa gospodinom Vidaćekom sam otišao na taj susret 12-13 novembra 1990 g.Novinar g Srećko Niedorfer je o našem susretu napisao reportažu koju u cijelosti donosim.-
Popis stradalnika ubijenih od 13 maja do 18 maja 1945. Prema mojim saznanjima popis je poslan iz Australije.Dva časnika koja su uspjela pobjeći, svijedoće o tim događajima i sami su bili dovedeni pred rov.-
Nakon ovih saznanja,pokušavam i dugi niz godina istražiti to kobno mjesto.
Prilikom jednog posjeta 1990.- g Upoznajem i Povjesničara grofa Nikolaj TOLSTOY
Znanstveni Simpozij Održan u Bleiburgu
Moje sudjelovanje u knjizi: Na str 199.-Ako pamtiš čovječe!
„Mala Pineta Medulin“
Medulin :Auto kamp.Poklon Nikoly Tolstoj
Mukotrpan put do istine
„MALA PINETA“ Medulin- poklon mc.Adams
Zimska idila Poklon Franji Katiću
to kasnije se nastavlja ova pripovijest. Pa idemo redom.
Jednog dana dobih jedno meni nenadano pismo
Koćevski rog
1945 godina
Bleiburg“
„Svoje viđepinje,opisat će u nastavku povjesničar Anđelko Mijatović. odobrenjem sca nadopunjujem njegov tekst
Kolone nesretnih.
Prema pisanju bivšeg pitomca Domobranske zastavnićke škole
Stjepana Brajdića
Što reći?
Prošli smo mnoge nedaća .gladovali,bili goli i bosi. Kako to oprostiti i zaboraviti.JA to nemogu i neću! 15 -g 77-g
U nastavku:
Rat poslije pobjede?
Stratišta1945 g Igrom sudbine , kao pitomac
„ Domobranske niže srednje škole“ Sudjelujem u zbivanjima , te sudbonosne godine,za moj hrvatski narod. Pokušat ću, a prema mojim istraživanjima,prikazati u riječi i slici sudbine mnogih kolona smrti.
“Tezinski Gozd“Maribor.
Kao prvo od mnogih znanih i neznanih stratišta,opisati stratište
U Maribor sam sa kolonom „Ratnih zarobljenika“ Trčeći došao 13 maja 1945 g
„Dramatična trka“
Te noći počela su odvođenja kamionima, ratnih zarobljenika.Kriterij odvođenja, neimanje dokumenta da si zaista pripadnik domobranstva.)Igrom slučaja , jer sam čvrsto spavao nisam odveden.Nisam imao taj dokument.. Ostali tada odvedeni , završili su svoje životne putove u šumo „Tezinski Gozd“
„Neobilježeni grobovi“ Autor :Dragan Truhli
.
Ispravak-Bio sam u logoru Maribor
Godine 1999-Prilikom gradnje autoputa Maribor Celje, trasa to autoputa prolazila je preko grobišta u Tezinskom Gozdu .Iskapanjem žrtava na dužini od 70 dužnih metara , iskopano je 117o žrtava, to jest 15 žrtava po dužnom metru. UKUPNA DUŽINA ROVA JE CCA 500 M . Po nekim računima ostalo je još
Iskopati cca 300-m 4500. žrtava. Zašto?
U blizini je iskopan bunar za vodu.Iskopane žrtve pokopane su na Mariborskom grobištu.
MARIBORSKO GROBIŠTE
Gospođa Eblinger –na grobu svojeg oca domobranskog pukovnika Eblingera
1992 g. Nešto kasnije istesan je Hrvatski grb
Poćetak protutenkovskog rova –Na poćetku rova bilo je skladište municije.-Ovaj dio rova je iskopan izvan ukupnog obrambenog sistema Pohorje-Drava koji se protezao od Pohorja di drave južno i nije išao prama sadašnjem groblju.-
Na poćetku rova je na drvetu istesan križ 1992.- g. Križ postavio D.Truhli
Još neistraženi dio rova-Po procjeni ostalo je cca 4000 žrtava
Tezno- Kroz šumu je vidljiv prosjek kroz koji je prolazio rov.-
Tezno –Kraj rova ukupne dužine cca400 m-Kraj rova je u originalnoj dimenziji .-
8x6x4 širina na vrhu –dubina –širina na dnu.-
Post je objavljen 19.08.2008. u 18:25 sati.