Lezali smo skupa u krevetu. Posvadali smo se danas oko neke gluposti, vazne ili nevazne nije bitno. Nisam mogao spavati, opet me lagano mucila astma pa sam u nekom polusjedecem polozaju bio naslonjen na jastuk i promatrao je kako spava. Sad mi je bilo zao sto je zaspala ljuta na mene. Razmisljao sam o tome da je probudim i rijesim probleme koji su nastali ali bilo mi je zao. Spavala je poput malene djevojcice scucurena na svojoj strani kreveta dok joj je plava kosa skrivala usnulo lice. Disanje mi je postajalo sve teze a toplina ljetne noci nije mi isla u prilog i uskoro sam pistao poput pokvarene frule. Prsa su mi se poput ogromnog mijeha cas napuhnjivala cas ispuhnjivala u potrazi za bar malo zraka ali kolko god sam se trudio zraka jednostavno nije bilo dosta. Vise mi ni polozaj na jastuku nije pasao pa sam u potrazi za boljim polozajem i svjezijim zrakom zavrsio na balkonu. A pored toga nisam je htio probuditi svojim dahtanjem, nisam htio da se nepotrebno zabrine mada je ovog puta napad bio poprilicno jak. Na putu prema balkonu sam sa sobom uzeo i pumpicu ventolina mada sam vec odavno presao dozvoljenu dnevnu dozu. Tako sam neko vrijeme stajao bosih nogu na hladnim balkonskim plocicama dok su pred menom igrala svjetla grada. Ali ja nisam vidio ljepotu noci, bio sam u nekom poluvegetativnom stanju i sve misli sam usmjerio na disanje. Uskoro sam se poput vrece srusio na pod dok sam boreci se za dah grcevito stiskao pumpicu u ruci koja ocigledno nije pomogla koliko je trebala. Osjecao sam se tako sam, usamljen. Razmisljao sam kako se nismo trebali posvadati a kad vec jesmo kako smo to trebali razrijesit prije spavanja jer onda se ne bi ustrucavao da je probudim i sad bi bila tu pored mene. Grlila bi me i svojim toplim ocima bi me grijala i davala snagu za sljedeci dah. Ovako sam bio sam , ocajan jer mi se stanje iz trena u tren sve vise pogorsavalo i svjestan da kad bi sad i htio ju pozvat ne bi mogao jer u meni vise nije bilo dovoljno snage da se podignem i pozovem ju. A i mozak se poigravao sa mnom. Zbog pomanjakanja kisika poceo sam na neki nacin vegitirati, buljiti u jednu zamisljenu tocku i jedino cega sam bio svjestan je bio zvuk mog disanja koje je bilo nevjerojatno plitko i brzo kao i zvuka svoga srca koje je ocajnicki pokusavalo pratit ritam mojih pluca. Ne znam koliko sam dugo tako sjedio, mora da je bilo poprilicno dugo jer sam vec poprilicno promrzao do trenutka kad mi se stanje pocelo smirivat. Nekako sam se odvukao do kreveta a da ni sam ne znam kako. Bio sam umoran i oci su mi se vec same od sebe pocele sklapati bez obzira na to sto moje disanje jos uvjek nije bilo kako treba. Uvukao sam se u pokrivac pored nje. Jos je spavala, malo se pomaknula pa sam joj sad mogao vidjeti lice koje je bilo lagano obasjano mjesecevom sjvjetloscu. Opet sam pomislio kako je ljepa i kako nije u redu sto smo se posvadali. I tako razmisljajuci sam zaspao.
Ujutro sam jedva docekao da se probudi. Jos mi nije bilo skroz dobro i zato sam ocajnicki trebao njezin zagrljaj, njezinu toplinu. Kad sam primjetio da je otvorila oci priblizio sam joj se i stisnuo se uz nju. Poceo sam joj pripovjedat sto sam nocas sve prozivio, kako sam se osjecao koje su mi sve misli letjele kroz glavu. Rijesili smo nasu malenu svadicu i prvi put se tijekom svog napadaja astme nisam osjecao sam. Netko je bio pored mene. Netko mi je davao snagu za sljedeci dah. Bilo je tako ljepo biti u njenom zagrljaju i crpiti snagu iz nase ljubavi.
Post je objavljen 19.08.2008. u 17:22 sati.