Sjedim za stolom. Opet sam polupijan ali takav sam u biti non stop vec dugo, predugo. Cujem ljude kroz prozor. Opet su se susjedi skupili na klupici koja se ko za inat nalazi bas ispod moga prozora. I opet ko i uvjek tracaju pola susjedstva. Ali danas sam im ja na redu. Tiho sapcu, nesvjesni da sam ja u kuci, kako bi se trebao pomaknut, nac neki posao, kako bi se trebao pokrenut. Ali ne obazirem se. Ne znaju oni nista o meni, ne znaju oni moju pricu a iskreno mislim da ju ni ne zasluzuju znati.
Rodio sam se u okolici Vukovara. Bio sam najmladi od troje djece. I za razliku od inace najmlade djece u familiji nisam bio pretjerano pazen i mazen. Mozda zato sto trece dijete u skromnoj seljackoj obitelji bilo pa skoro i previse. Zavrsio sam samo osnovnu skolu jer se trebalo uhvatit posla, trebalo je odrzavat imanje. U to doba to mi nije predstavljalo neki problem. Na selu je uvjek bilo posla i nije trebalo bit previse ucen da bi se prekopala njiva ili pomuzla krava. Sa dvadeset i tri god zagledao sam se u mladu, ljepu curu. Imala je svega sedamnaest godina ali znala je sto je tezak zivot jer njeni roditelji nisu imali previse. Moja familija je bila znatno bogatija ali njen materijalni status nikome nije smetao jer je bila radisna, nije se bojala uhvatit bilo kojeg posla i ne bi posustala dok ne bi zavrsila zapoceto. Ubrzo smo se ozenili i ostali smo zivjeti kod mojih roditelja sa kojima je jos zivio i brat. Kako nam je stara kuca postajala sve tjesnija odlucio sam sagraditi prostraniju kucu. Zemljista je bilo dovoljno. Novac za materijal se vec nekako smogao a prijatelji i susjedi su pomagali u gradnji. Uskoro sam postao otac predivne kceri a ubrzo nakon nje dosla je jos jedna malena. I nitko nije bio sretniji od mene. Imao sam dvije princeze, predivnu zenu, gradila se kuca. A onda je dosao prokleti rat i sve se odjednom promijenilo. Imao sam osjecaj kao da gubim tlo pod nogama. Sve sto je do jucer bilo sigurno za mene i moju familiju , za nasu buducnost vec sutradan vise nije postojalo. Susjedi sa kojima sam gradio kucu odjednom su postali neprijatelji, a ja sam se poceo bojat za svoju familiju. I mislim da nikad necu zaboravit bespomocnost koju sam osjecao u tom trenutku. Zaredali su se dogadaji koje nikako nisam mogao kontrolirati.
Jedno rano jutro oglasila se neka jeftina sirena. Zavijala je poput stare gramofonske ploce. Prenuo sam se iz sna, probudio zenu sa naredenjem da uhvati cure i odnese ih u podrum a ja cu probudit babu, dedu, brata i pokupit par stvari pa eto i mene. Zena je uhvatila djecu iz kreveta i u pidami ih ugurala u podrum. Ja sam uspio ugurat unutra majku i brata ali otac je negdje otrcao. Trebalo je nesto spremit, nekog obavijestit. Ni sam se ne sjecam sto mi je doviknuo kad je istrcao kroz vrtnu kapiju. Sjecam se samo da su ga za par sati neki vojnici na nosilima donjeli sa povecom rupom na trbuhu, mrtvog. Uzbuna je jos vrijedila, cijela obitelj je bila skucena u maloj podrumskoj prostoriji koja je vonjala na vlagu i strah. Tu su mi unjeli oca i stavili ga na stol i otisli. Prosli su jos sati prije nego sto je bilo dovoljno sigurno da se izade van po neku plahtu da ga se prekrije. Do tad su njegove prazne oci zurile u nas, lice mu je bilo nekako cudno, izobliceno , mrtvo. A o njegovom trbuhu i iznutricama necu ni pricati. I moja majka,i brat i zena i djeca i ja, svi mi smo stajali oko njega cekajuci prestanak uzbune dok je njegova krv u nevjerojatnim kolicinama curila sa stola. Uskoro smo svi stajali u njegovoj krvi, uplakani ,sokirani ,prestraseni jednom rijecju izbezumljeni. Ni kad smo ga pokrili plahtom nismo mogli sakriti cinjenicu da je on tu, izmedu nas, mrtav.
Po prestanku uzbune doslo je nekolicina susjeda,muskaraca da me pokupe da idem sa njima na strazu. Tamo sam proveo tri dana i sto sam tada dozivio necu ni pricati jer je to neka sasvim druga prica. Moja zena je sa djecom jos neko vrijeme ostala sa mojom majkom a zatim je da bi makla djecu od mrtvoga dede otisla kod susjede u podrum gdje su bile smjestene jos neke zene i djeca. Ali djeca ko djeca nisu shvacala sto je rat i nisu htjela biti tiho.Do jucer su se igrala i bezbrizno trcala po poljima a sad su bili tu. Zatvoreni i nagurani u neki podrum s minimalnom kolicinom hrane i pica. Uplakani i zbunjeni vikali su i bili preglasni na zalost. Srecom moja zena je shvatila da tu nije pametno ostati i u zadnji tren je pobjegla sa jos jednom zenom i njenom kcerkom. Kasnije se pricalo da su u podrum upali vojnici i pobili sve koji su se u tom trenutku tamo zatekli. Moja obitelj je bjezala kroz selo a moje kceri su zapinjale o tude leseve dok su im noge gackale po njihovoj krvi. Prizore koje su tada vidjele ostale su im dozivotno urezane u njihove malene umove iako je jedna imala samo 4 a druga 6 god. I dan danas se bore sa duhovima rata. U zadnji tren su utrcale u polje kukuruza i krenule u smjeru susjednoga sela. Druga majka sa jednom kceri je zapinjala i stalno padala i zato je bila znatno sporija. Kad mi je zena vec dosta odmakla od nje cula je kako su je uhvatili neprijatelji. Cula je njeno i kcerino zapomaganje dok su se na njih poput divljih zvijeri penjali prljavi ,smrdljivi vojnici iskoristavajuci kako majku tako i jedva desetogodisnju kcer. Njihovi krici su ih jos dosta dugo pratili i kad su vec utihnuli moja zena ih je znala neki put cut u svojim mislima, u svojim sjecanjima koja na zalost nikako da izbljede. Nije se htjela vracat da joj pomogne jer je znala da pomoci nema i samo je jos cvrse stisnula dvije sitne ruke mojih kceri i povukla ih jos brze kroz kukuruze ne obazirujuci se na njihov plac, na njihovo zapinjanje u blatu jer je znala ako stanu gotovo je. Jedva su se domogle susjednoga sela, skroz blatne i prljave. Tu su se ukrcale na kamion za svinje. Bio je pun izmeta i smrdio je ali je vodio jos dalje u drugo selo gdje neprijatelj jos nije prodro. Tamo su nasle utociste gdje sam ih na posljetku i ja nasao. Kasnije smo se konvojem domogli Zagreba.
Konacno smo bili na sigurnom ali ono sto smo prosli na svakome od nas je ostavilo neizbrisivi trag. U meni je nesto puklo, nesto se promijenilo. Slika moga oca,njegovih ociju bez duse kako bulje u mene nece nikad nestat kao ni slike leseva na ulici i rijeke krvi. Popio sam samo jednu casicu samo da na trenutak maknem te slike. I tako sam casicu po casicu dospio tu. Daleko od svojeg imanja, svoje nikad zavrsene kuce. Zena mi radi i po tri posla da bi pokrila sve troskove, kceri su se rasule po svijetu. A ja gledam u dno case. Nisam uspio spasit oca a mozda je bila dovoljna jedna rijec vise da ga zaustavim onaj dan , mozda sam nekako mogao obraniti snove svoje obitelji i zadrzat je na okupu ali nisam. I zato sam sad tu sam, polupijan za stolom ispred poluprazne case dok me ljudi ogovaraju pod prozorom. Sam i izgubljen, bolestan. I kad mi netko pokusa prici ja ga tjeram dalje. Ne trebam pomoc, ne zelim biti trijezan, ne zelim vise nikad vidjet one slike..i zato naginjem bocu i otpijam jos jedan gutljaj u nadi da ce one nestat.
Post je objavljen 19.08.2008. u 17:09 sati.