Našao sam jučer prašnjavi foto-album čije su stranice bile skorene od nekakve čudne mješavine sjemena i pljuvačke. I čim sam okrenuo nekoliko stranica zagubljenog spomenara ugledah fotografije mojih bivših djevojaka kojih nije bilo mnogo, ali su u koječemu bile osebujne.
Marica, jednostavna crnka priprosta izgleda, prije bi odgovarala kakvoj cirkuskoj točki nego mojoj djevojci. Ali ja sam je volio i tu svaki prigovor prestaje. Nije mi smetala njezina grba, osim kada smo prakticirali misionarski položaj pa se znala prevrtati na lijevu ili desnu stranu. No, kako rekoh, ljubav je slijepa, ali i inventivna pa sam sa svake strane stavio drvene klocne da se možemo voljeti.
Bilo nam je lijepo dok je trajalo, ali sjećam se da smo prekinuli zbog...Zorke, mišićave ratoborke.
Čime me ona privukla, mene tako krhkog i elegantnog, ni danas nisam siguran. Ne znam, možda volim malo jače butine i bicepse, ali ljubav prema njoj svakako je ostavila traga (na mojoj kralježnici kad smo isprobavali položaj "grčka kolica"). Misionarac nije bio nešto jer sam se teško namještao na njezino 197 centimetara dugo tijelo, ali jahanje je bilo božanstveno jer ona je voljela dominirati. Često me tjerala da njezinu kožu mažem slaninom kako bismo izbjegli trenje koje su naša pohotom sluđena tijela dovodila do usijanja. Moji malobrojni prijatelji su me napustili zbog svadljive Zorke, koju su zbog njezina ponašanja zlobno nazivali Zorka zlotvorka. Kamo je nestala Zorka, ne znam, jer jednoga dana samo je otišla bez pozdrava. Navodno živi u Nizozemskoj gdje je promijenila spol i predstavlja se kao Jaap Smraad, a uskoro bi trebala biti primljen/a u njihovu reprezentaciju dizača utega.
Uvijek se neka nevidljiva sila pobrine da vas izvuče iz bezdana. Taman sam počeo utapati svoje slomljeno srce u alkoholu, kadli mi je nebo poslalo dar. Susreli smo se na križanju Vodovodne i Ilice. U alkoholnom magnovenju kročio sam na tramvajsku prugu. I baš kad sam začuo škripu metala, nešto me obujmilo oko struka. Pao sam na stražnjicu i to nešto me odvezlo dalje, poput kakve lebdeće lađe. Bila je to Janica -božanstvena spasiteljica u svojim sportskim invalidskim kolicima. Nismo govorili. Samo sam ustao i nastavio je gurati do njezina stana, gdje sam opet nastavio gurati (ali ne kolica).
Jedini problem bio je taj što je zbog svojih posebnih potreba još uvijek živjela s roditeljima, a ključa na sobnim vratima nije imala. I svaki put kad bismo se prepustili užitku, Janica bi skliznula s kreveta i tresnula o pod što je alarmiralo njezine brižne roditelje. Ali usprkos svemu, bilo nam je tako lijepo. Najviše smo voljeli igru "balerine" u kojoj sam joj odijevao haljinicu i noge postavljao u "špagu", što zbog oduzetih udova nije predstavljao nikakav problem. Oh, gdje li je danas moja mala Jana? Priznajem, prema njoj sam se ponio kao pravi muški gad, jer ostavio sam je zbog djevojke koja je hodala. Doduše vukla je desnu nogu, ali takvo stanje možemo nazvati hodanjem. Stanka mi je brzo digla živac jer je silom htjela nositi štikle pa mi je s tom desnom nogom ostavila gadan utor na parketima. Trpio sam njene ispade sve dok joj jednog dana nisam napisao pjesmu "Sanjao sam noćas da te u frižider spremam".
Pogađate kako je završilo.
Sve u svemu, sretan sam zbog otkrića foto-albuma koji me vratio u doba kad sam bio mlađan momak jaaaa...
Post je objavljen 19.08.2008. u 13:44 sati.