U zadnje vrijeme čitam knjigu Anais Nin Henry i June. Nije mi se baš čitala do sada jer su mi ljudi koji su je čitali obično opisivali njenu prozu kao feminističku i/ili erotsku prozu promiskuitetne, lakomislene i prevrtljive žene.
Sad mi se čini da nisu mogli biti više u krivu.
Kako ja gledam na to, možda nemamo svi sposobnosti i volje da propitujemo tuđu motivaciju, ali svi možemo primjetiti težinu nečijeg položaja. Možda ne možemo razumjeti zašto, ali svi možemo vidjeti kako.
Čitanje ove knjige pokazalo se zato pravim pothvatom - odjednom mogu skupiti volje za čitanje samo desetak, dvadesetak stranica, tako punih značenja, boli, hrabrosti, egzistencijalne tjeskobe. Linija između radosti života i eskapizma postaje mutna i rasipa se u ništavilo.
Sigurno, to zacijelo mora i biti ništavilo. Kao što bi i trebala biti. Ta granica. Taj ponor.
I što dalje čitam, to svjesnija postajem da će se ovo iskustvo završiti s vremenom. Da će knjiga biti pročitana, vraćena na policu. Pa je čitam polako, pišem bilješke, čitam dijelove naglas, pričam o njoj, mislim o njoj - uzgajajući u sebi prašumu engrama da sačuvam sjećanje.
Nerazdvojiva, urasla ironija.
Post je objavljen 19.08.2008. u 13:27 sati.