ruski voz i neka druga žena,
nigdje nečim posebno na brdu koje je imalo dušu planine,
nešto kao flash,
na još vrućim kilometarima na haubi, jer željela sam otići daleko da nije postojao osjećaj dovoljno velik,
na rubu ponora između narkolepsije i insomnie, i na jutru koje je došlo prebrzo kao Tišina (ti znaš koja),
znaš točno što mislim,
zar ne?,
ali me želiš čuti kako sama sebi priznajem da jednostavno već predugo ne mijenjam svoje modus operandije,
već godinama i bez obzira na okolnosti situacije,
i da ću se radije prepustiti vlastitoj slabosti nego prije nego je prekasno shvatiti da je odgovor na tvoje pitanje
toda možda mislim/slutim da bih tebe, možda, i mogla voljeti,
i da to mijenja sve,
i cjelinu i tračnince, pogled kroz prozor, i izraz na licu žene,
nešto kao sljepilo za stvarnost poslije flasha
nevjerovatno je i strašno
koliko je svijet oko nas u biti samo figment imaginacije,
digitalna refleksija fotografije:
uvijek klik iza okidanja; svijet je, dakle, uvijek klik ispred nas;
tako analogija postaje fascinantna
i samim time raritetna i na prvi pogled naizgled skoro metafizična,
a time mogućnost izbora i sve što iz njega proizlazi isto tako,
nemam hrabrosti, kako već rekoh, niti inspiracije više
da želim suludo kako bih mogla jer znam da to svejedno u meni negdje čuči, ta želja;
podmuklo je maštati u daljini koja zaglušuje stvarnost u tutnjanje vlastitih misli,
ali sad je i za to prekasno (pamet i prevenciju, mislim)
zato jer je bilo jednostavnije popustiti nego kontrirati
ili zato što je tako trebalo biti? (ipak mi sami nikad ne možemo biti naivni
onoliko koliko se trudimo ubijediti druge da se baš ništa ne događa,
teorije kolizije paralelnih svemira u galaksiji anemičnih stvarnosti i prorijeđenog kisika,
teorije koje ne rade uvijek u praksi
...
i zatvoriti tu zagradu čini mi se kao zaustaviti međuvrijeme i nastaviti odbrojavanje,
(povratiti svijest),
ne da mi se - stvarno:
ne da mi se,
lagala sam te šutnjom a mogla sam ti reći što me stvarno mučilo,
da ne mogu istinu u sebi svesti na podnošljivo, dovoljno ili ugodno,
već ju moram trpiti točno onakvu kakva mislim da je: beskompromisno,
ti od svih barem znaš koliko je to blisko nemogućem,
i iako si možda ne dozvoljavaš da povjeruješ,
znaš i sve ono ostalo, za koje nemam hrabrosti staviti na papir,
za koje ne znam kako nazvati, osloviti,
nešto je posebno, sličnosti ili razlike, (ili kombinacija thereof),
nešto je drugačije od svega ostalog,
nemam hrabrosti za to,
i želje previše da se ne zagrcnem sama u sebi
od prisebnosti i
čuda
Post je objavljen 19.08.2008. u 10:14 sati.