Pregled posta

Želimir Špoljar

U veljači je Vaseljena premijerno objavila izvadak iz novoga romana višestruko nagrađivanog hrvatskog poete, prozaika i humanista, Željka Špoljara Sakcinskog – sam naslov, „Gumeni galeb“, izazvao je brojne kontroverze i prije izlaska romana. Je li riječ o metafori? Ili je zaista riječ o gumenom galebu? Ako jest prvo, čega je metafora gumeni galeb? A ako je drugo, je li gumeni galeb kakva SM parafernalija? Ta i takva pitanja odjekivala su hrvatskim kulturnim prostorom čitavo proljeće i ljeto. Vrijeme je da se neizvjesnost prekine: Vaseljena vas poziva da svojim tumačenjem naslova ove „dekadentne interaktivne igre“ (op.Ž.Š.S.) i vi upišete kako u njenu strukuturu, tako i u povijest hrvatske književnosti!

Što dakle znači: Gumeni galeb?

Podsjetimo se na proljetnu najavu:

Još uvijek čuvam fotografiju na kojoj se nalazi Salmonela, no uzalud prelistavam albume „Životinjskog carstva“. Fali mi galeb, gumeni galeb. Kao kakav nadomjestak, jedino mi preostaje da pokušam pobrojiti sitnice što sam joj ih darivao: crveni, kožni remen sa simbolom ruske zastave, limena tabakera sa umetkom za rizle, uska, bijela dolčevita, stalak za kazete, pakovanje od deset «Koka» jaja, desetak lizaljki, kutija riže, pinceta uzeta iz kozmetičkog kompleta moje majke, četrdesetak kutija «Ronhil» cigareta, dvije tramvajske karte, tanki, crni flomaster marke «Parker», knjiga «Povijest Hrvata», usna harmonika «Piccolo», sunčane naočale, zbirka ruskih bajki, dječji rulet, časopis «Glorija», regenerator za kosu, dalekozor, dvanaestak kazališnih ulaznica, posudica za meko kuhana jaja, strip «Dilan Dog», slušalice, figurica rode, mirišljava gumica u obliku srca, razglednica na kojoj je bio nacrtan Tin Ujević, strip-album «Sveti Franjo», romansirana biografija Marlen Dietrich, skijaška kapa, božićna, telefonska kartica, kutijica tigrove masti, tridesetak boca crnog vina različitih vrsta, šest upaljača, rokovnik za godinu 1999., vojnička kapa bez grba, najlonska kabanica, ne znam bih li trebao navesti žemičku za labudove, i foto-film «Fuji».

Ovo je početak moga novog romana, "Gumeni galeb".
Roman je zamišljen kao dekadentna interaktivna igra: svatko od vas može nastaviti roman u kojem god smijeru želi.
Najbolje ćemo nastavke objaviti na "Vaseljeni".



1.

- Zašto si ovakav uopće došao? – upitao me Vilko, dok smo s ostalima iz razreda čekali ispred zbornice početak sjednice.
Na sebi sam ispod jakne imao navučene tri veste. Nisam si izmjerio temperaturu, ali vjerujem da je bila visoka; niz kralježnicu kao da mi se zaledila voda. Cipele su mi promočile od bljuzge na ulicama.
Jedva sam dočekao da nas pozovu u zagrijanu zbornicu i da sjednem što bliže radijatoru. Za dugačkim stolom, uz ravnatelja i našu razrednicu, sjedila je ona žena kojoj sam, u vrijeme upisa, s ocem donio svjedodžbe… Pazio sam da nam se pogledi ne susretnu. Sagnuo sam glavu iza Vilkovih ramena.
Ravnatelj nas je pozdravio i ušutio, pogledavajući u našu razrednicu. Ona je otpočela:
- Otvaram sjednicu Prvog polugodišta…
Spopao ju je jak kašalj. Držeći se za grlo, izvadila je iz torbe tablu crvenih bombona sličnih gumbima kakvog ženskog kaputa. Nastavila je promuklim glasom:
- Da skratim… Pročitat ću vam opći uspjeh razreda, a pojedinačne ocjene dobit ćete isfotokopirane na papiru… Roditelji vam ga moraju obavezno potpisati!
Pročitavši opći uspjeh, razrednica nas je, čišćeg glasa, upitala želimo li čuti imena učenika s najviše odličnih ocjena? Žamor. Da, željeli smo čuti.
- Anita Novački… - pomalo će svečanim tonom razrednica. – Ima odličan iz devet predmeta!
Pljesak.
- Osam odličnih… ima Luka Pavičić…
- Čestitam! – priključio se ravnatelj; zatražio je da se pročitaju i imena učenika s najviše negativnih ocjena.
Iznova žamor, poneki cerek.
Začuo sam kako razrednica izgovara moje ime i prezime. I dodaje:
- Šest negativnih ocjena.
Tišina.
- Devet negativno zaključenih ocjena… Vilko Budišić. – Zaklopila je imenik brzim pokretom.
- Pričekajte na hodniku dok vam do kraja ne fotokopiramo ocjene – promrmljala je.
Među zadnjima sam došao po svoj papir. Izbezumljenim glasom upitao sam razrednicu:
- Hoću li to stići ispraviti do kraja godine?
- Kako to izgledaš? – Zabrinuto me pogledala.
- Malo sam prehlađen…
- Idi kući!
Prema tramvajskoj stanici spuštao sam se s Vilkom. Upitao sam ga hoće li pokazati ocu ocjene. Klimnuo je da hoće. Nekim čudnim, ravnomjernim glasom počeo je govoriti kako će sve te negativne ocjene ispraviti u prva tri tjedna. Ići će učiti u novi očev ured gdje ima i kompjutor. Tamo mu neće smetati sestre i brat.

2.

Drhtao sam pod dekom, gledajući kroz natečene, poluotvorene oči Vandu kako pakira zimsku odjeću u ruksak.
- Hoćeš da ti donesem još čaja? – Okrenula se u jednom trenutku prema meni.
- Je li mi se stara vratila?
Pogledala je u kuhinju.
- Nije.
- Onda mi donesi šalicu, molim te… Koliko ostaješ tamo?
- Tjedan dana – užurbanim će glasom.
Ne znam koliko sam dugo odležao sam u stanu nakon što je Vanda otišla na skijanje. Temperatura mi se nije spuštala. Nigdje nikakvih tableta, osim za živce.
Pred očima mi je iskrsavala slika limunovog stabla.
Ogrnut dekom, oteturao sam do telefona. Nazvao sam oca.
- Moram učiti kod tebe – buncao sam kad se javio. – Doći ću čim mi bude bolje. Možeš za ručak uzeti neku ribu… Svu je poprskaj limunom!

3.

Otac mi je kupio desetak bilježnica. Rješavao sam u njih matematičke zadatke, ispisivao formule, kemijske jednadžbe…
Ostajao sam spavati kod njega, kako bih odmah ujutro mogao nastaviti s učenjem.
Jednu večer, dok smo gledali Dnevnik, raspričao sam se o Vandi.
- Je li ta mala zbilja tako bistra? – upitao me otac.
Klimnuo sam, dodavši:
- Sad još uči i skijati…
Otac kao da je u mome glasu osjetio da mu nešto predbacujem.
- Ti si u jesen bio u Veneciji – podsjetio me. – Da nisi ovako prošao, ja bih ti uplatio…
- Venecija… - prekinuo sam ga nervozno.
Pokupio sam se na spavanje.
Čim sam se probudio, nazvao sam Vilka. Predložio sam mu da se nađemo na jezeru što se nalazilo nedaleko od zgrade u kojoj je stanovao moj otac.
- Neko ubojstvo? – upitao je Vilko.
- Ne.
Sa sobom je doveo najmlađu sestru. Otac ga je pustio samo uz uvjet da povede i malu. Na sebi je imala preveliku skijašku jaknu. U ruci je nosila gumenog galeba.
Spustili smo se do zaleđenog jezera. Vilkova sestra zakoračila je na led. Krenuo sam za njom.
Prvo smo oprezno klizali uz rub, dok se nismo uvjerili da nam je pod nogama dovoljno čvrsto. Vilkova sestra spustila je galeba na led. Dosta ga je daleko odgurnula, skoro do mjetsa gdje je iz leda stršalo ogoljelo granje. Odsklizao sam se za igračkom. Nogom sam je šutnuo prema Vilkovoj sestri. Ukipljeno je stajala. Mahnuo sam joj da pošalje galeba natrag k meni.
- Pusti malu više na miru! – viknuo je Vilko s obale.

4.

Otac je stajao naslonjen o frižider, dok sam ja spremao bilježnice u vrećicu.
- Nemaš strpljenja – začuo sam. – Ti misliš da si u ovih pet dana nešto naučio…
- Koliko bih još trebao ostati… - progunđao sam.
- Što ti kod mene fali? – Otac mi je dodao s frižidera tehničku olovku koju sam ukrao u papirnici dok sam se vraćao s jezera.
Prisjetio sam se kako mi je Vilko na jezeru rekao kako mu je najstarija sestra u jednom danu razjasnila čitavo gradivo iz fizike. A onda sam ponovo počeo misliti na Vandu. Računao sam bi li već mogla biti doma kad se ja vratim.



frapantno značenje "gumenoga galeba"

vedra.l

iz nije važno kojega izvora saznala sam da 'gumeni galeb' znači - "Dalmatinac koji ne jebe bez kurtona" - i mene i samoga pisca taj je podatak neugodno frapirao. bila sam osupnuta! otkuda ljudima takve grozomorne asocijacije? kamo ide ovaj svijet? moram priznati, nakon što sam to čula fizički mi je pozlilo, uhvatila me slabost i veoma ružna neugoda obuzela mi cijelo biće...
čitajući Špoljarovu prozu u nastavcima, već tjednima uživam, naslađujem se svakim sljedećim odlomkom, poput pravog knjigoljupca, i najednom - Dalmatinac (galeb), jebačina, kurton - fuj!
I kako se samo proširila ta fama o Dalmošima, galebima- zavodnicima? Nikada nisam voljela generalizirati, no mora se priznati (molim Mediterance da ovo ne shvate osobno, kako uvredu) da Dalmatinci u sebi nose izraženu crtu primitivizma, nedostatka bon-tona, nemogućnosti da se izražavaju bez sočnih psovki i sl., nažalost ...
Moja je velika želja da se preselim u Dalmaciju, a rođena sam Zagrepčanka, i ono što me plaši jest zadrtost ondašnjeg stanovništva, nepostojanje minimuma kulture ophođenja s ljudima koji su nepozvani upali na njihov blagoslovljeni teritorij, tj. Zagrepčana, primjerice ...
Žalosno je to ...
Svejedno neću dopustiti da naslov ove knjige u mom daljnjem čitanju preuzme ovu nepriličnu asocijaciju s nadom da će se pisac Galeba samo cinično nasmijati ...
Živio 'Gumeni Galeb' Željka Špoljara, velikana suptilnosti!



Post je objavljen 18.08.2008. u 20:28 sati.