Nekako sam s godinama navikla
da se podrazumijevaju uspjesi,
da se ističu moje mane,
da se razmatra što ne valja.
Rijetko je veselje sa mnom i zbog mene,
rijetko me se bodri i tješi,
u sebe vjerujem skoro samo ja,
a vjerujem u sebe dosta slabo.
Je li odgoj zaista onaj
koji ostavlja doživotni trag
i može li se izbrisati ovo
bez da se izbriše sve?
I koji je operativni zahvat primjeren?
Post je objavljen 18.08.2008. u 18:34 sati.