Turčin iz prošlog posta se zapalio za moju frendicu. NE za mene. Bez obzira na sve ove honey, kiss you, điđa miđa dijelove koji su bili sastavni dio njegovih sms dijareja.
Kreten carigradski! Osmanlijski drkadžija! Jebo ga njegov Kemal Monteno Atatürk da ga jebo! Znala sam ja da čovjek koji ne jede svinjetinu, ne može bit dobar čovjek!
Sa činjeničnim stanjem me upoznao nakon 5 dana intenzivnog dopisivanja koje je uključivalo poruke ujutro – jesam se probudila, naspavala, šta radim, kakvo vrijeme; zatim popodne – jesam jela, šta sam jela, jesam kuhala, šta radim, kakvo vrijeme; pred večer – jesam večerala, jel idem van, šta radim, kakvo vrijeme; i prije spavanja – kako bilo vani, do kad sam bila, šta radim, kakvo vrijeme.
Ali, nek se zna, nakon priznanja dometnuo je – but you have to know that you are my best friend.

Moram li reći kako imam alergiju na ovaj „friend“ part? To je očito moja karma, moj križ, moja kapela. Mene muškarci vide isključivo kao svoju komšinicu. Morat ću ipak počet usvajat savjete svoje stipanove (koje na blogu više nema ni za lijek protiv lepre).
Jednom davno mi je rekla kako sve krivo radim i da nije ni čudo da nikamo ne dospijevam te me pametno uputila. Slijede savjeti suvog zlata vrijedni, na korist svim ubogim djevojčurcima koje pate i nikako da shvate.
Kaže.