Tuđman kao vrhovni zapovjednik
Hrvatska je 1991. godine napadnuta od strane Srbije, koja je instrumentalizirala većinu srpskoga pučanstva u Republici Hrvatskoj i Jugoslavensku narodnu armiju s ciljem stvaranja Velike Srbije, koja bi u maksimalističkim planovima zauzimala preko 70%, a u minimalističkim 26% hrvatskog teritorija. U velikosrpskoj ideologiji cijela Slavonija, Podravina, Banovina, Lika i Dalmacija bile bi, uz cjelokupno područje BiH, priključene Srbiji i Crnoj Gori.
Rat je Tuđman, po ocjenama većine sudionika i promatrača, vodio briljantno (u tom se pogledu slažu, među ostalima, David Owen, Richard Holbrooke, Misha Glenny, Veljko Kadijević, Borislav Jović, Radovan Radinović, Davor Domazet, Janko Bobetko, Zvonimir Červenko, Davor Marijan i Mate Granić). S druge strane, general Martin Špegelj smatrao je da Tuđman precjenjuje snagu JNA, te da je izvršio nepotrebnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu otvarajući novi front s Bošnjacima, a negativno su njegovo vodstvo ocijenili i Ivo Banac, Ozren Žunec te sadašnji (2005.) predsjednik Stjepan Mesić koji se s Tuđmanom, po vlastitom tvrđenju, razišao radi Tuđmanove politke prema BiH, i to 1994., kad je oružani sukob Hrvata i Bošnjaka, prijašnjih Muslimana, već bio okončan. Otežući i sklapajući primirja, Tuđman je gradio hrvatsku vojnu snagu i stvarao uvjete za veće vojne operacije, te konačno pokrenuo udar koji je slomio srpsku paradržavu u Hrvatskoj, tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Možda je najbolje priznanje izjava protivničkoga generala, ministra obrane Veljka Kadijevića, da im je Tuđman slomio koncepciju sa svojih 20 primirja jer im nije dozvolio da se razmašu, a mješavinom neprestanih pregovora i ratnih operacija doveo je do raslojavanja JNA koja nije mogla iskoristiti svoju golemu prednost u naoružanju.
Nažalost, tijekom oružanih borbi koje su bile pod vodstvom Franje Tuđmana kao vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske, došlo je i do ratnih zločina nad muslimanskim i srpskim stanovništvom.
Srpska agresija i "međunarodna zajednica"
Ponašanje »međunarodne zajednice« mijenjalo se tijekom rata. U početku je Miloševićeva Srbija kroz uvođenje embarga Ujedinjenih naroda na oružje dobila prešutno zeleno svjetlo za osvajanje Hrvatske, za koju se mislilo da će biti brzo pobijeđena. Hrvatske su snage uspjele zadržati Vukovar gotovo 100 dana i razbiti udarnu silu JNA koja je u ratu protiv Hrvatske angažirala 4 od 6 oklopnih brigada i 10 od 11 mehaniziranih, pa je politika prema Hrvatskoj promijenjena: priznata je suverenost Hrvatske na cijelom teritoriju, a mirovna misija Ujedinjenih naroda trebala je, barem formalno, dovesti do političke reintegracije odmetnutih područja u Hrvatsku.
Rat u Bosni i Hercegovini i Tuđmanova politika
Tuđmanova bosanska politika jedno je od najkontroverznijih područja njegova političkog djelovanja. Često je paušalno proskribirana, s osnovnom tezom da je on s Miloševićem na sastancima u Karađorđevu i Tikvešu "dijelio Bosnu". Te su tvrdnje nedokazane i nepotkrijepljene iskazima hrvatskih i srpskih sudionika, a i besmislene već uslijed dva faktora: do zuba naoružani Milošević i onda razoružani Tuđman nisu se imali o čemu dogovoriti, jer je nerazmjer odnosa snaga protagonista projekta Velike Srbije i Hrvatske bio toliki da Miloševiću nije trebala Tuđmanova privola za bilo kakav vojno-politički potez. Osim toga, nakon razgovora u Karađorđevu, agresija na Hrvatsku se razbuktala svom žestinom, od Vukovara do Dubrovnika- što je bjelodan pokazatelj neutemeljenosti priča o "podjeli BH" u dogovoru Tuđman-Milošević. Tuđmanova je "bosanska" politika temeljito analizirana u djelima njegovih biografa (ponajviše u političkoj biografiji Zdravka Tomca), te u studijama, monografijama i knjigama među kojima su najpoznatije "Geneza jedne zablude", analiza Hrvatske Republike Herceg-Bosne auktora Cirila Ribičiča (koju je ovaj napravio po narudžbi Haaškoga suda), zbirka raščlana "Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini" niza sudionika, "Stenogrami o podjeli Bosne" 1.-2. urednika Predraga Lucića, analitičkoj knjizi Bosna i Hercegovina 1990.-2025. i zbirci "Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995. urednika Miroslava Tuđmana, te monografiji politologinje Mirjane Kasapović "Bosna i Hercegovina-podijeljeno društvo i nestabilna država. U tom nizu tekstova ne postoji ni osnovna suglasnost u interpretaciji: zagovornici tvrdnje o dogovoru Tuđman-Milošević ograničili su se na nabrajanje elemenata državnosti Herceg Bosne po kojima je ova po svom habitusu atak na suverenost Bosne i Hercegovine (ne ulazeći u surječje u kojem je ta tvorevina nastala, kao ni na legalitet izoliranih vlasti u Sarajevu), te na neprovjerene objavljene medijske transkripte o navodnoj hrvatskoj umiješanosti u rat u BiH-također bez analize situacije na koju se ti prijepisi odnose. Pristaše takvoga stava skloni su izjednačavanju Hrvatske i Srbije kao "suagresora na BiH", minoriziranju uloge tzv. "međunarodne zajednice" u ratu i prešućivanju ciljeva, nakana i učinaka bosansko-muslimanske vlasti u muslimansko-hrvatskome ratu 1993.-1994. Nasuprot tomu, Tuđmanovi politički istomišljenici uglavnom nabrajaju samo javno objelodanjene dokumente hrvatskih vlasti (npr. niz ugovora između hrvatskih vlasti i vlade u Sarajevu), kao i mjere koje je poduzela Hrvatska, a koje su spasile bosansko-muslimansku vlast i narod od potpunoga kolapsa i nestanka s političke karte (npr. vojna, medicinska, humanitarna i ina opskrba bošnjačko-muslimanske populacije i politike). Ta struja, u skladu s dnevnopolitičkim potrebama, stavlja u drugi plan snagu političke volje goleme većine bosansko-hercegovačkih Hrvata koji nisu željeli i ne žele život u Bosni i Hercegovini zamišljenoj kao građanska država bez nacionalnih suvereniteta. Uravnoteženiji pristupi, poput onoga Mirjane Kasapović, naglašavaju rastočenost bosansko-hercegovačkoga društva tijekom povijesti, nepostojanje nacionalno-političkoga konsenzusa među trima narodima koji tvore BiH, te besmislenost pokušaja da se kriminalizira politička volja bilo kojega od triju konstitutivnih naroda, što u konačnici rezultira tvrdnjom o deplasiranosti teza o podjelama ili suverenosti Bosne i Hercegovine, jer za opstojnost te zemlje nikad nije postignut demokratski konsenzus o njenom samom postojanju.
Kontekst u kojem se oblikovala Tuđmanova "bosanska politika" je bio sljedeći: uz jasno definiranu želju srpskog stanovnistva BiH za pripojenjem Srbiji i Jugoslaviji, kao i muslimanskog ustrajavanja na konceptu unitarne BiH, koja bi bila idealna podloga za etničko-teritorijalnu majorizaciju (Bosanski Muslimani, koji su 1948. činili 30,73% stanovništva, po popisu iz 1991. su bili 43,67% sveukupnog pučanstva. U tom su razdoblju Hrvati sa 23,94% spali na 17,32%, a Srbi s 44,29% na 31,37%), Tuđman je profilirao politiku prema Bosni i Hercegovini kao niz opcija:
a) u slučaju raspada BiH kanio je pripojiti krajeve s hrvatskom većinom (uz moguce "raskusuravanje" po dijelovima): Hercegovinu, Srednju Bosnu i Posavinu.
b) u slučaju opstanka BiH, cilj je bio u maksimalno decentraliziranoj BiH kao državi, uz inzistiranje na mogućnosti proširene suradnje Hrvata s Hrvatskom kao i teritorijalne suverenosti na pojedinim dijelovima, te i konstitutivnosti i suverenosti u prekomponiranoj BH ne samo na papiru, nego i u elementima koji tvore život (vojska, policija, školstvo, gospodarstvo, kulturne institucije,....). Tuđman je, a i golema većina Hrvata u Bosni i Hercegovini koji su, praktički jednoglasice dali svoje povjerenje bosansko-hercegovačkomu HDZ-u, izabrala sljedeću opciju: stožer i sigurna uporišta za obranu, očuvanje i rast hrvatstva u BiH su regije u kojima Hrvati predstavljaju većinu: veći dio Hercegovine, središnje Bosne i Bosanske Posavine. U ostalima područjima (Bosanska Krajina ili Turska Hrvatska, Sarajevo, Tuzla, zapadni dio Posavine) cilj je bio očuvati hrvatski zivalj i pomoći mu u ostvarivanju njegovih prava, uz oslonac na hrvatsku državu i područja pod kontrolom Hrvata u BiH.
Ukratko: srpska je politika prema BH bila i ostala trivijalno jasnom - uništiti državnost te zemlje i pripojiti što više Velikoj Srbiji. Bošnjačko-muslimanska je oscilirala između dvije opcije: unitarna Bosna i Hercegovina s dominacijom sekulariziranih Bošnjaka, nalik na prijeslik Karađorđevićeve Jugoslavije, ili podjele s ciljem stvaranja muslimanske države na što većem dijelu BH. Glede hrvatske politike, u igri su bile tri opcije: podjela na 3 države, unutarnja preuredba BH u konfederaciju 3 nacionalne države, kao i treća: unija dvaju država, od kojih je jedna muslimansko-hrvatski hibrid. Budući da se ova treća ostvarila u vidu Federacije BiH, može se napomenuti da je to, osim američkih geopolitičkih ciljeva, na neki način bio i znak da se Tuđman nije otrijeznio od starčevićanskih zabluda. Jer, hrvatsko-muslimanska kvazidržava u, tada je naglašavano, tijesnoj vezi s Republikom Hrvatskom, značila je ozbiljenje razvodnjene inačice o Bošnjacima muslimanima kao o kroatofilskom elementu koji prirodno teži državno-ekonomsko-kulturnom jedinstvu s Hrvatima. Sukobi i netrpeljivost koji razdiru Federaciju BiH pokazuju da je Tuđman u tom dijelu svoje "bosanske politike" promašio. Dapače, nemogućnost postizanja konsenzusa o temeljima državnosti Bosne i Hercegovine, kao i oktroiranje stranih protektora o praktički svim problemima u BiH, dovodi u pitanje dosege bilo čije politike koja bi imala spojiti suprotstavljene ideje: teritorijalnu suverenost BiH i konsenzualnu političku demokraciju.
Post je objavljen 18.08.2008. u 16:45 sati.