Drago mi je da sam dobila pozitivan komentar, mada mislim da ima dosta ljudi koji tako razmišljaju. Ja radim u vrtiću, te vidim dosta situacija koje mi nisu jasne. Kad sam ja bila dijete učili su nas da poštujemo starije; bila to starica iz susjedstva kojoj treba otići u dućan, dida i baka ili teta iz vrtića. Danas ti djete bez problema isplazi jezik, govori grube riječi, baca stvari itd...Na sve to roditelji sliježu ramenima i kažu: "Ja ne znam što ću s njim". Kakav je to odgovor? Postoji razgovor, postoji kazna koja će ga naučiti da takvo ponašanje ima svoje posljedice. Ja mojoj djeci kažem da ja mogu biti upornija od njih, pa ćemo vidjeti kome će prije dosaditi. Samo treba biti uporan i dosljedan u svojim odlukama. Neznači da treba biti prestrog, djeci treba puno ljubavi i razgovora, ali granice moraju postojati. Dijete mora znati da nešto nesmije i zašto. Dijete treba učiti suosjećanju, da ne radi nešto loše što ne bi htio da neko radi njemu ili njegovim roditeljima. Tada bi sigurno manje bili nasilja ili ruganja po školi, jer sve su to temelji budućeg ponašanja..Ima još uvijek krasnih roditelja i krasne djece, ali su nekako u manjini. Za mene su moja djeca smisao života, ništa baš ništa mi nije važnije od njih, trudim se koliko mogu odgojiti ih najbole što znam, a nadam se da sam na dobrom putu. Povratne informacije su razmišljanje i postupci vaše i moje djece, a ja sam za sada vrlo zadovoljna...Sati i sati razgovora te provedenog vremena s njima daju rezultata, ali nećemo trčati pred rudo...tek dolaze važne godine, pubertet i ostalo,pa pomalo uz puno ljubavi i vjere nadajmo se najboljem.
Post je objavljen 18.08.2008. u 16:48 sati.