Vracam se u klupu, na svoje mjesto s rezultatom testa. Sjedam pognute glave i smisljam bezbroj opravdanja za dobivenu ocjenu , nesvjesno guzvam papir i mrmljajuci tiho izgovaram opravdanja. Ne marim za tude poglede, navikla sam na njih. Navikla sam isto tako i na ocjene koje nisu bas bajne. Doslovce sam se iskljucila na par trenutaka, cijeli razred je nestao. Mrzim cijeli svijet, mrzim sebe. I tako razmisljajuci docekala sam mali odmor. Docekala sam onih 5 odvratnih minuta koji provedem gurkajuci se na hodniku seleci se iz razreda u razdred drzeci se nekog glupog rasporeda koji mi diktira dan. Uhvatila sam par sekundi i otisla u wc popit malo vode. Otvorila sam spinu i pricekala par trenutaka. Odjednom me neko gurnuo. "Hoces li?" Zapitala me cura sa prijezirnim osmjehom na licu. Pogledala sam je krajickom oka. Bila je ljepa,duge plave kose,savrsenih crta lica. Pored nje su stajale jos dvije cure ali bilo je jasno da je ona "alfa" . Bila je glavna i ostale su je sljepo sljedile . I one su mi dobacile par pogrdnih rijeci ali ja sam opet odlutala na par sekundi i nisam cula njihove komentare. Odlutala sam u onom trenutku kad sam ugledala u ogledalu svoj odraz. Nisam nikad bila ljepotica. Bila sam obucena u vec iznosenu odjecu, demodiranog kroja,groznih boja. Moja majka se trudila kolko je mogla,recimo. Ali nikad nije imala bas previse stila,bilo joj je vazno da nisam gola i bosa a u sto sam tocno obucena nije vazno. Uostalom nije ni imala previse novca. Otac je uvjek nesto petljao sa poslom, novca nikad nije imao dovoljno. Bar ne za mene. Naslo bi se nesto ekstra ali to je bilo rezervirano za ljubavnice, za pokoju kavu, za sve po malo ali ne i za mene. I zato je moj izgled bio poput iskrivljenog odraza u zrcalu. Pored svega jos sam nosila i protezu i naocale koje je moja mama uzela iz kutije za crveni kriz. Nonice su donirale stare naocale a ja sam ih dobila. I zato sam odlutala u onom trenutku kad sam se pogledala u ogledalu. Prema ljepotici iza mene ja sam bila ruznija od ruznog paceta. Ponovno me udarila u rebra. " I? Sto je? Spavas?" . Opet se pogrdno nasmijala. U tom trenutku je zazvonilo zvono i ja sam se poput prljavog otiraca za noge sutke odvukla u razred. Sat matematike,fuj. Taj mi predmet zaista nije isao. Od 45 minuta kolko je sat trajao ja sam 40 minuta provela sanjareci. Mrzila sam sama sebe. Moj zivot je bio ocajni niz jos ocajnijih trenutaka natrpanih u 12 godina mog zivota u kojem je bilo ljepih trenutaka koliko je i prstiju na jednoj ruci. Ostale trenutke su popunjavale obiteljske svade, zaradene ili nezaradene batine,strah,ljutnja,mrznja. Ukratko i ne bas ljepim rijecima moj zivot iz mog kuta gledanja u tom trenutku je bio hrpa govana. Nitko me nije primjeciavao a kad bi me i primjetio dobila bi tek poneki pogrdni komentar, prijeki pogled, kiseli osmjeh. Bila sam nepopularna ,ruzna cura sa babskim naocalima i protezom u iznosenoj odjeci. Divno,bajno,krasno. Triput hura za mene.
Izmedu mojih sanjarenja i jos pokojeg zvona dosao je veliki odmor. Pola sata za nesto pojest. Spustila sam se u menzu u prizemlju i stala za nas stol,stolica nije bilo. Cekala sam da dezurni ucenik donese marendu. Prosla je jos koja minuta i naposljetku sam sama otisla po pladanj sa sendvicima. Donesla sam ga i uzela svoj sendvic. Pocelo je podsmjehivanje i ruganje. Meni, koja sam imala obroke kakve sam imala jer je majka radila a otac se nije bas brinuo za moju prehranu, sendvic je itekako prijao. Drugi su se sa njima gadali ili da budem preciznija gadali su mene. Jos jednom triput hura za mene. Uzela sam salicu caja i otpila par gutljaja prije nego sto je u njega doletio poveci komad prozvakanog kruha. Oci su mi se napunile suzama. Nije mi smetala cinjenica da me neko gadao vec mi je smetalo sto sam ostala bez svog toplog caja. Bilo me sram uzet novi tako da sam sa suzama u ocima na suho progutala zadnji griz sendvica. Opet zvono. Ne znam zasto ali kad bi ga cula uhvatila bi me jeza. Sva bi protrnula. Uputila sam se prema razredu a u glavi mi se rojilo miljun misli i ni jedna nije bila ljepa. Sve su bile mracen,tuzne pune suza , necujnih krikova i vapaja za pomoc koji nitko nikako da cuje. Kad bi me bar netko primjetio ali na pozitivan nacin. Samo jedna ljepa rijec razmisljala sam dok sam se uspinjala stepenicama prema razredu. Zadnji sat je bio sat kemije. Jos jedan predmet koji mi nikako nije isao u glavu. Cekala sam ono prokleto zvono da mogu ici kuci. I sto sam vise razmisljala o kuci osjecala sam se sve gore. Kad bi me neko bar primjetio. Opet me muce one misli,u mojoj glavi je zaglusujuca buka . Nisam cula ni profesoricu kad me nesto pitala . Ispala sam opet totalni kreten. Jos jednom hura za mene.
Odvonilo je i zadnje zvono za danas, bar po mom rasporedu. Osjecala sam se jadno,sugavo , bezveze. U meni je sve vristalo, misli su mi letjele s jedne strane glave na drugu. Zaglusujuci krici su se lomili u meni a ja sam poput zombija tiho hodala dalje. Odjednom se pored mene stvorila jos jedna cura. Isla je sa mnom u razred i ko i ja ni ona nije bila olicje popularnosti. "Idemo skupa kuci?" upitala me. Samo sam joj potvrdno kimnula glavom. U biti nismo zivjele ni blizu ali ja sam prolazila pored njenog stana kad bi odlazila na autobusnu stanicu. Pridruzila mi se i nesto pocela prepricavati a ja sam ispraznog pogleda koracala pored nje i u znak potvrde da je slusam klimala sam glavom. Ali nisam je slusala. Mucile se me moje misli. I iz te zaglusujuce hrpe glasova u mojoj glavi naposljetku izdvajam jedan jedini glas. " Kad bi me netko bar primjetio" saptao je glasic tolko tiho da je parao zaglusujucu buku ostalih glasova u mojoj glavi. Stale smo na cesti. Trebalo je prijeci preko,pretrcati jer tu nije bilo pjesackog prijelaza. " Kad bi me netko bar primjetio" saptao je glasic zaglusujuce tiho i nevjerojatno brzo. U djelicu sekunde glasic je odjeknuo tisucu puta. I sve se dogodilo u sekundi. Odjednom sam se osmjehnula. Cura pored mene prestravljeno me pogledala shvacajuci da se nesto sprema. A ja sam s osmjehom na licu zakoracila ispred auta koji je dolazio. " Kad bi me netko bar primjetio" saptao je glasic. Uporno,tiho. A ja sam se smjesila jer je odjednom buka utihnula i u jednom djelicu sekunde sve je bilo kako treba. Glasova vise nije bilo, netko me konacno primjetioi ja sam bila sretna. Sjecam se uzasnutih lica djevojke ali i vozaca. Sjecam se srece u tom djelicu sekunde u kojem kao da je vrijeme stalo. Zakoracila sam pred jureci automobil s osmjehom na licu. Konacno sam nasla tisinu,mir. Bilo je tako ljepo, sve je imalo smisla i nista vise nije bilo vazno. Samo tisina koja me je okruzivala. Samo ona je bila vazna.
Post je objavljen 18.08.2008. u 10:27 sati.