Jutro je, u srcu tuga i tišina, tišina koja guši. Pritišće srce, streže oko vrata poput željeznih omča a tijelo pritišće teškim teretom. Teretom samoće, isčekivanja i nadanja. A nezna što čeka, čeka li stvarnost ili želju svojih nadanja? Dali zna što želi, hoće , gdje je put kojim bi hodila ta duša nesretna. Nezna, da, nezna ,ah kad bi dobila prosvjetljenje i spoznaju nebi više bila sama u lutanju vjetrovitim prostranstvima života. Bože, pošalji lahor nježni i spas.
Post je objavljen 17.08.2008. u 10:36 sati.