Eeee ljudi moji, samo da me vide oni zlocesti decki koji mi nisu dali ni piti vodice, pa ni jesti dovoljno, sta ja sada sve imam.
Da da, dobio sam i svoje igraliste, Obozavana mi ga je poklonila, stavila ga u kuhinju da budem pokraj nje i kada nije u sobi.
Ma imam svega, lojtrice (po kojima polako trckaram, uh kakao sam promasio nogicom jooooj) i crvena kuglica za okretati, naravno i zvoncic, ali sto je najvaznij Ona je tu, kuha, pece i stalno upozorava…
Pazi kuda ides, ne dolazi preblizu loncima (pa nisam ja lud, kakvo to Ona ima misljenje o meni, ccc), poslusan sam i samo grgoljim i gledam sta radi.
Bas mi je lijepo, nekako i prelijepo, voli me a i ja Nju, ali nesto mi kaze da nece to dugo trajati, nekako mi se dize moje perje i na samu pomisao da bi to moglo biti naruseno.
Sam sam, znam da je otisla, da je morala izaci, rekla mi je lijepo da ce nastojati doci sto brze, ali osjetih neki nemir u njenom glasu.
Cekao sam strpljivo, igrao se, slusao glazbu a onda…zacujem korake, pa naravno njene, njih bi poznao uvjek..ali me zazeblo moje malo srce…nesto nije bilo kako treba u njenom koraku…kljuc se okrenio dva puta, ja se sledio…njena brada podrhtava od susprezanja suza…..otvorila mi kavez, sjela i pustila da poteku suze potokom, slijevale su se niz to drago lice koje me tako milo gledalo, koje sam odmah zapamtio jos dok sam bio u onoj gomili. Kako da pomognem, sta da radim, samo sutim i gledam, odlucim (iako je to bio za mene veliki podvig)doci cu joj na rame i pokazati kako mi je zao sto je zalosna, ma reci ce Ona meni sta je.
Drhtavim glasom rece mi da je bolesna, da mora na operaciju, da ne zna sta ce biti, da me nema kome ostaviti da cu ostati sam.
Pa naravno da cu je cekati, to Ona sada ne ide zato sto hoce, nego sto mora.
Te grozne pripreme su trajale nekoliko dana, odlazenje na neke preglede, vracanje, promrzla, tuzna uplasena, ali odlucna da to rijesi.
To jutro mi je ostalo posebno u sjecanju, spakovana, bez igdje ikoga uzima svoj koferic i odlazi u nepoznato da je rezu, sivaju, i tko zna sta, a tjesi mene da ce brzo doci. Sve bi dao da sam mogao pomoci, ali ja sam pomagao time sto sam bio dobar i strpljiv.
Otisla je, brinuo sam i osluskivao, vratila se iscrpljena nakon 12 dana, nije mogla micati rukom, a ja, ja sam bio sretan sto je opet tu.
Tesko mi je bilo gledati kako ne moze odrezati kruha, trgala ga je zubima, kao i sve ostalo, nikoga…nikoga…samo sam ja bio tu, meni je sve rekla, i radosnu vijest da je ipak sve ok.
A sada, kada je ovo sve iza nas, kada mozemo biti sretni, kada se oporavila, sada nesreca samnom.
Kako da je ostavim, a znam da moram, jako se mucim, ne mogu na nogu boli me i koliko god mi zeli pomoci ne vrijedi. Cekam da Ona bude spremna, cekam da mi kaze da mogu otici na mjesto gdje mene nece boljeti, gdje cu biti sretan, ali ipak misliti na nju, da cu joj dolaziti i brinuti se…ali vidim da ne moze.
Ne znam kome je teze, Njoj gledati mene kako mi visi nogica, ili meni da s mojim nejakim kljunom visim na preckicama krletke da bi dosao do hrane i vode.
Pokusala mi je sve staviti na dohvat kljuna, ali nije bilo od velike koristi, cak i balkoncic mi je Obozavana napravila da se mogu na trbuscicu odmarati, nisam imao snage.
Onaj Veliki je rekao da se tu ne moze nista napraviti, dok ide, ide.
Kako da je ostavim ovom zlocestom svijetu samu?
Kako da ostavim Nju koja je bila sve moje ove 4 godine?
Toliko me sve boli da ne mogu biti ni na dragoj ruci, toliko sam slab da ne mogu vise ni jesti ni piti, toliko sam zalostan sto moram otici….samo da Ona to prihvati.
Jutro je, nemam snage vise biti na preckici nego sam na pijesku i Obozavana je s uzasom ustanovila da je neizbjezno tu. Hrabri me da nesto pojedem, kuha mi sve stvari samo da pozivim, a onda…onda cujem…
Idi sreco ako moras, idi i ne pati se vise…nemoj se muciti samo radi mene…cuvaj me iz svog malog raja i nemoj me zaboraviti nikada.
Pokusavam je pogledati, znam da je kraj mene, ali vise je ne vidim, samo cujem glas koji sam tako volio…place i hrabri me, a ja odlazim, izdizem se iz kreltke koja je bila moj dom, odlazim iz sobe i ostavljam je samu, strasno, kako ce bez mene, nesretna moja Obozavana.
Gledam je od nekuda i vidim da me stavlja u lijepu kutiju, na meko platno i odnosi u mali vrt, gdje ce moje tijelo pocivati pod cvijecem, bar da sam joj znao reci da ima jos nesretnih u onoj gomili, da nekada ode i usreci jos nekoga, ali nisam…oprosti mi Ti koja si mi podarila tako lijepih i sretnih 4 godine zivota. Volim te svim svojim malim pticjim srcem koje je kucalo da bi tebe cuvalo.
Post je objavljen 15.08.2008. u 23:32 sati.