Tužno sam tiče,
što mekim kljunom
kljuca o kamen,
tražeći vodu.
Baš k'o i ljudi,
tako i ptice,
najdraže traže onda kad odu.
Slika, ritam, osjećaj i riječ
zar je tako brzo prošlo već.
Znam ja dobro gdje si, kad i s' kim,
znam da duša sama bira tim,
al' ne mogu...
Nedostaješ, nedostaješ,
tako mi nedostaješ...
I sve što prošlo je...
nedostaješ.
Nedostaješ, tako mi nedostaješ...
Za sve to što dolazi
nedostaješ....
Tužno sam tiče
slomljenih krila;
za posmatrače
tako sam čudan.
U snu se može,
Svemogući Bože,
sve osim jednog - ostati budan.
Nedostaješ, tako mi nedostaješ.
Za sve, to što dolazi
nedostaješ....
Post je objavljen 15.08.2008. u 22:10 sati.