Marketing
Moja Gospa, velika i mala ...
Ma, Maa, Amma, Mama, Maman, Mamma, Mamai, Madre, Matka, Mutter, Mother, Mamita, Mére, Moer, Nana, Nanay, Mati ...
Majko, Majčice ...
Hvala za život koji si mi dala, Majčice ...
... oprosti za sve što propustih ... pitati, reći, učiniti ...
Moja majka nikad nije sjedila skrštenih ruku.
U rukama joj je uvijek bila kuhača, igla, motičica, kanta za zalijevanje, metla ... I knjiga, uvečer, kad bi završila sve poslove ...
Moja mati nije nikad odustala od čitanja, ni u starosti, kad joj je vid oslabio. Čitala je, barem naslove u novinama, uz naočale i veliko povećalo. Noćni ormarić pokraj kreveta moje majke nikada nije bio bez knjige. Kad je umrla, na njezinom su noćnom ormariću ostale Tadijanovićeve pjesme, Biblija i knjiga o vrtlarenju.
Mojoj majci su i naručje i krilo rijetko bili prazni. Još i sad, kad god se češljam, vidim moju majku kako mi plete duge pletenice, dok joj sjedim u krilu. Kad smo sestra i ja prerasle majčino krilo i naručje, mati je, u očekivanju unuka, nosila, čuvala, grlila djecu iz susjedstva. Govorila je kako ne može odoljeti dječjim bucmastim nožicama i ručicama, a za pelene rasprostrte na užetu govorila bi: To su zastave radosti... Ako joj na krilu nije sjedilo dijete, onda joj se u krilu gnjezdila mačka.
Moja majka nikad nije sjedila u krilu svome ocu, nije od njega nikad dobila rođendanski dar, nije nikad čula kako joj on izgovara ime. Moja majka nije nosila očevo prezime. Jednom smo, moja majka i ja, na ulici prošli pokraj lijepog sjedokosog muškarca a majka mi je rekla: To je tvoj djed, a moj otac.
Moja majka nije nikad lakirala nokte, iako je imala duge i vretenaste prste lijepih ovalnih noktiju. Nije bojila kosu ni kad je posijedila.
Moja majka nikad nije pustila mene i sestru da izađemo na ulicu s kolačem u ruci, ako nismo mogel iznijeti na ulicu punu tacnu kolača: Ako nemaš dovoljno da ponudiš i druge, onda kolač pojedi kod kuće, a ne da te druga djeca gledaju ...
Moja majka nikad nije na ulici prošla kraj gladne životinje, uplakanog djeteta ili pijanog čovjeka kao pored 'turskog groblja'. Životinju bi pokupila i udomila, djetetu bi obrisala suze, pijanca bi prodrmala da provjeri je li bolestan ili pijan.
Pričala mi je kako se jednom užasno uzrujala vidjevši kako kočijaš bičuje konja koji je vukao pretovarena kola.
Svašta sam mu rekla, pričala je, grdila ga i molila, no on je konja udarao i dalje, a mene psovao ... A znaš, ne kaže se uzalud - psuje k'o kočijaš ...
Kad već nisam znala što bih, rekoh mu - Da Bog da na drugom svijetu bili konj kod takvog gazde kakav ste vi ...
Tada me zaprepašteno pogledao ... i prestao konja udarati ...
Moja majka nikad nije psovala, najgora joj je psovka bila: Idi u peršin!
Moja majka nije mogla odoljeti dobroj šali, znala se našaliti na tuđi račun, ali i podnijeti šalu. Sjećam se kako je jednom 'podvalila' komšiji. Oboje su, i ona i komšija, posijali krastavce, uz ogradu koja je dijelila njihove vrtove. No, godina je bila sušna i krastavci su slabo rodili. Moja je majka kupila velike lijepe krastavce na tržnici i poslagala ih duž vriježe u svojoj bašči. Sjedila je 'u zasjedi' i čekala da ih komšija primjeti, pa ga onda uvjeravala kako ima poseban tajni postupak uzgoja krastavaca koji mu ne može odati ... Poslije su se oboje godinama smijali toj njezinoj vragoliji.
Moja majka nikad nije 'tjerala' mene i sestru da naučimo kuhati. Kad vam bude potrebno, naučit ćete, govorila je.
Moja mi majka nikad nije zabranjivala da izaberem knjigu s police u obiteljskoj knjižnici. Čim sam naučila čitati, mogla sam sama birati. Kad se otac zabrinuo vidjevši me sa Zolinim romanom u ruci, a išla sam tada u 3. razred osnovne, mati mu je rekla: Ono što ne razumije, ne može joj naškoditi, a za ono što će razumjeti već je dovoljno odrasla ...
Moja majka nije bila ni na jednoj od mojih promocija. Kad sam diplomirala prvi put, rekla sam joj da je dolaženje roditelja na promociju, donošenje cvijeća i fotografiranje - obična 'malograđanština', bila sam tada suviše mlada da bih shvatila kako sam okrutna. Sljedeća je moja promocija bila u drugom gradu, pa majci nije bilo zgodno putovati, kad sam magistrirala moja je majka već bila baka, zaokupljena svojom prvom unukom, kad sam doktorirala, majka je već bila bolesna.
Moja me majka nikad nije prekoravala zato što se ne udajem, nikad mi nije prigovorila zato što joj nisam podarila unuke. Jednom mi je rekla: Koliko gubiš, toliko dobivaš. Uskraćena si za brojne radosti, no i pošteđena mnogih žalosti.
Uvijek ću biti zahvalna svojoj sestri zato što našoj majci nije, poput mene, uskratila radost da bude baka.
Moja majka nikad nije otišla studirati na likovnu akademiju, iako je imala dara za slikanje, iako je njezin gimnazijski profesor rekao kako ima potencijala za slikara.
Moja majka nikad nije živjela sama, odrasla je uz majku, udala se kasno, a kad joj je mati ostarila dovela ju je k sebi. Kad je naš otac umro, a mati sasvim malaksala, došla je svoje zadnje dvije godine provesti sa mnom.
Moja majka nikad nije pustila prosjaka s praga, a da mu barem nešto nije udijelila, no ako bi prosjak bio mlad i zdrav, ponudila bi mu neki posao.
Moja majka je rijetko rekla kako nešto ne zna ili ne može uraditi. Žbukala je i krečila, šila i krojila, štopala i štijala, mijesila i tijesto razvlačila. Tek je pred starost kupila prve 'gotove rezance'.
Moja majka nikad nije išla na tržnicu tramvajem, teglila je cekere i košare, dok nije kupila kolica na točkićima.
Moja majka nikad nije propuštala vremensku prognozu na televiziji. Moja majka nije bila praznovjerna, no ipak bi, za jake oluje, zapalila blagoslovljenu svijeću.
Moja majka nikad nije pušila, nikad nije kupila krzneni kaput ni svilenu spavaćicu, nikad nije grabila u tanjur prvo sebi, nikad nije putovala preko granice, nikad nije letjela avionom.
A uvijek je govorila kako bi voljela prošetati ispod piramida.
Moja majka je rijetko kukala, rijetko se žalila, nije voljela pričati o bolestima, pa ni kad se razboljela.
Moja je majka rijetko pričala o smrti, radije je govorila o životu.
Moja majka nikad nije propustila, za Dan mrtvih, zapaliti svijeću kod križa: Za one mrtve kojima ne možemo otići na grob, za one mrtve kojima više nitko na grob ne dolazi ... Moja je majka, poput njezine majke, pred svake 'Svisvete' uredila jedan napušteni grob na retfalačkom groblju gdje leže svi naši mrtvi.
Moja bi majka, stojeći uz mali grob mojih sestara blizanki, od kojih se jedna rodila mrtva a druga umrla odmah nakon poroda, uvijek rekla: Kad umre malo dijete koje nije poživjelo više od dana, majku tješe - Nije niti živjelo... sad je među anđelima ... bit će druge djece ... No jedino mati zna kakva je to neprolazna žalost ...
Moja bi mati, kad bi se vratila s groblja, uvijek posegnula za onom Tadijanovićevom:
... tu čitam imena mrtvih
Kao u knjizi povijesti. A tamo
Suze mi kaplju na travu pod kojom
Spavaju mrtvi. Moji mrtvi.
Kad se sjećam moje majke, sjećam se njezinih ruku.
Mekih i čvrstih, vještih i nježnih, ispunjenih i praznih, istanjenih i pjegavih u starosti. Uvijek su me čvrsto držale te majčine ruke, često i prečvrsto.
Željela nas je pustiti, moju sestru i mene, govorila je da roditelji moraju pustiti djecu da odu, kad odrastu ... no nije nas mogla ispustiti iz ruku, ne potpuno.
Moja mati nikad nije mogla podnijeti da su joj ruke prazne ...
Kad se spremila umirati, rekla mi je: Sad me moraš pustiti ...
No, ja sam kćer svoje matere, ni ja ne volim kad su mi ruke prazne. Prošlo je gotovo šest godina od njezine smrti, a meni još uvijek ne polazi od ruke pustiti je potpuno ...
Moja majka nije nikad, do pred smrt, sjedila skrštenih ruku.
A kad je ruke skrstila, rekla mi je: Mislim da je sad vrijeme da odem ...
Madrecita Querida
Dodatak: mali zeleni noćni posjetitelj ... u 3:30 ...
Vitae , reče mi da te pozdravim ... hihihih
Post je objavljen 15.08.2008. u 23:59 sati.