POSTOVANI MINISTRE ZDRAVSTVA,
Citate li vi osmrtnice?
Ja redovito.Ujutro uz kavu proucavam skamenjena,prepadnuta lica iz starih osobnih isprava,ponekad jos s tragom ziga policijske stanice na desnom gornjem rubu fotografije,i bas mi je zanimljivo vidjeti koga taj dan pouzdano necu sresti u gradu.
Osmrtnice bez slike s indignacijom odbijam citati.Dopustam da vi mozda mislite drukcije,ali ja upravo ne mogu pojmiti moralnu niskost obitelji koja je stedjela na pokojniku.Znam da nije sve u novcu,ali,opet,drago mi je vidjeti kako su se ljudi potrudili da to ispadne cestito,na diku i njima i umrlome.A cijenim,to mi je mozda jos najdraze,i kada pod sliku stave neku pjesmu,neki domisljat srok,nekoliko stihova,poetsku minijaturu poput:
"Uvenuo si,cvijete mili,
Srce moje za tobom cvili",
ili"Zbogom,dragi dida
Cijelo selo sada rida",
ili na primjer,kada neki ozalosceni vjerovnici napisu:
"Otisao si na nacin ruzan
Sto hiljada ostao nam duzan"...
Makar i ne poznavali toga koji je umro,priznajte,ubode u prsi,kosne vas kad tako nesto procitate.Takav je snazan pjesnicki zivac u nasem narodu,shvatite to tek citajuci osmrtnice.
I tako,da ne duljim,gledam ja osmrtnice prije nekih mjesec dana i otkrijem da mi je umrla jedna tetka.Nista strasno,dalji rod,gotovo je nisam ni prepoznao na slici.Mutno se sjecam samo nekih zamazanih mentol bombona kad bi nam dosla u goste i kako su brata i mene,ne znam zasto,tjerali da joj kazemo hvala.Ali,dobro,odem ja na sprovod,jer znate i sami kako su sprovodi vazni u zivotu obitelji.Obnove se,makar samo na sat,pokidame veze medju rodjacima,vidite neke ljude na koje ste vec malo i zaboravili.Nije da su vam,ruku na srce,nesto specijalno nedostajali,ali bude vam zbog necega drago sto ste ponovno s njima.Saznate sto je novo u njihovim zivotima,pomalo se pravite vazni,pokazujete jedni drugima fotografije djece,netko uto isprica i kakav vic pa se svi potiho kesimo u pogrebnoj povorci.
Elem,hodamo mi u dostojanstvenom dvoredu za lakiranim sandukom,posljuncenom stazom izmedju cempresa,kad iza mene jedan tetak...nije zapravo moj tetak,nego...nije vazno.Mirko se on zove.
"Ljudi,jebi ga",rece on iznenada zabrinutim sapatom,"recite mi vi sta da radim".
"Sta je bilo?"
"Materi mi je slabo.Ne moze napraviti pet metara,a da se ne zapuse i oznoji.Mi je vodili u lijecnika,on nas poslao specijalistu u bolnicu.Da vam ne pricam nasiroko,staroj treba ugraditi pejsmejker."
"Sto joj treba?"
"Ugraditi pejsmejker.Srce joj je slabo.Nece,kaze doktor,duze od pola godine ako joj ga ne ugradi."
"Pa,koliko to kosta?",upita stric Luka.
"Dvije tisuce eura",prostenje tetak."Mislim,ne kosta nista ako imas vezu,ali ovako je dvije tisuce eura."
"Djubre jedno",prosikcem ja ogorceno,"nista mu ne daj!"
"Ne razumijes u cemu je stvar",objasni mi stric Luka tiho."Mirkova mater Milena ima njemacku penziju,a Mirko i zena su nezaposleni.Ako ne ugradi pismejker..."
"Pejsmejker."
"Svejedno.Ako on ne ugradi to,kako se zove,i Milena umre,gotovo je,nema vise prebijene kune u kuci."
Pogrebna se povorka upravo tada nekako zaustavi pokraj svjeze iskopane rake i svecenik mrzovoljno promrmlja molitvu,poskropi sanduk,a iza jednog spomenika izviri neobrijani trubac i gotovo do neprepoznatljivosti izmasakrira
"Tisinu".
"A kolika joj je penzija?"upita,diskretno se nagnuvsi,stric Luka tetka Mirka.
"Cetristo eura",kaze tetak tesko uzdahnuvsi.
"Pa,opet dobro",rece stric racunajuci u glavi,"ako platis pismejker,ulozena sredstva ti se vrate u manje od pola godine."
"Mama ti se amortizira",dobacim ja sapatom,a tetak me nesigurno pogleda.
"Cekaj,a koliko ona moze zivjeti s pismejkeron?"
"A dvije,tri godine,sta ja znam."
"Kako ne znas,pa je li daju garanciju?",naljuti se stric Luka.
"Ne daju."
"Ma,vidi bogati",kaze stric cinicno,"uzeli bi ti pare,a ne daju garanciju.A ciji je taj aparat,tko ga pravi?"
"Ne znam ni to,doktor mi je objasnjavao,ali nisam dobro cuo.Neka japanska firma,cini mi se."
"Japanci!",nasmije se stric posprdno.
"Odjebi to."
"Mislis?"
"Ma,naravna stvar",rece ovaj uvjereno."Ne moze to Japanac napraviti."
"Ali,umrijet ce mu mater."
"A jedna je mama",dodam ja raznjezeno,a tetak Mirko rezignirano zasuti piljeci preda se.Do kraja vise nista nije kazao.
Malo kasnije smo se,doduse,i rastali.
Proslo je od toga mjesec dana ili mozda malo manje.Utorak ujutro ja otvaram novine,svoju omiljenu rubriku,a tamo teta Milena.Pjesmicu joj nisu stavili,jer tetak Mirko nikad nije imao smisla za te stvari,a ni sestra mu,premda radi odlicne tapiserije.Ali,slika je tu.Tetka mrko gleda ispod nabranih obrva na fotografiji iz pasosa.Sjecate se kako su u onim starim pasosima fotografije bile supljom zakovicom ucvrscene za koricu?
Sprovod bio u srijedu popodne.Ove se jeseni naredali jedan za drugim pa vise i nemas sto pricati s rodjacima.Ono svjezih viceva sto smo imali potrosilo se zadnji put.Stojimo stric Luka i ja malo dalje od ostatka drustva dok trubac svira"Falu".Jednog dana,Boga mi dragoga,netko ce ga umlatiti trubom.
"I sta je bilo?",pitam ja strica,"Mirko nije htio platiti pejsmejker?"
"Tu je pesmejker",kaze Luka zagonetno.
"Gdje?"
On pokaze bradom na sanduk koji su dvojica grobara upravo spustali u pravokutnu rupu u ilovaci.
"Platio budala",kaze Luka,"a stara umrla na operacijskom stolu."
"Mirko dao dvije hiljade eura,a mama umrla?"
Stric Luka klimne.
"Pa je li lijecnik vratio pare?"
Stric opet nista nije kazao,nego me samo prezrivo pogleda.Kao da kaze:"Eh,sinko moj dragi,gdje ti zivis?!"
Lopata mokre zemlje tada je bubnula o mrtvacki sanduk,tetak Mirko je slomljeno zaridao,a stric Luka i ja smo oborili glave,gotovo posramljeni njegovom nesrecom.Kao da je to mala stvar?Vjerojatno ce se siromah morati negdje zaposliti,a usput je i dvije hiljade eura bacio u rupu u zemlji.E,jebem li te,zivote...
Morao sam vam ovo ispricati,gospodine ministre,da vam ukazem kakva je strasna korupcija u nasim bolnicama.Da se razumijemo,ja nisam protiv obicaja da lijecnici uzimaju mito.Zaboga,place su male,zene vazda nezadovoljne,austrijski pansioni u sijecnju svake godine sve skuplji.Nekoliko neoporezovanih tisuca mjesecno svakome dobro dodje.
Sve to stoji,ali bi bilo dobro da se i u ovoj djelatnosti uvede malo reda,da se zna tko moze uzeti novac od pacijenta,a tko ne moze,koliko je tocno cijena odredjene zdravstvene usluge,i ne da vam netko,kao mom tetku,uzme pare i slusa pejsmejker koji sada hrdja dva metra pod travom.
Bi li se mogao u bolnicama,na primjer,uvesti neki salter za reklamacije?
Ili makar da donesete uredbu da se onaj koji takvog lijecnika prebije kao vola u kupusu izuzima od kaznenog gonjenja.
Eto,toliko
Puno pozdrava,
Ante Tomic
(Ante Tomic-"GRADJANIN POKORNI")
Post je objavljen 15.08.2008. u 00:10 sati.