Ne, ne, ne, ovo nije post koji odiše euforijom zbog početnih pobjeda naših momčadi na olimpijskim igrama. Ovo nije ni post u kojima ću pisati hvalospjeve našim košarkašima, vaterpolistima i rukometašima (iako zaslužuju).
Želim se pozabaviti jednom vjerojatno banalnijom temom. Naime, usprkos činjenici da su sva tri navedena sporta i na nacionalnoj i (pogotovo) na klupskoj razini daleko trofejniji od nogometa, nećete doživjeti da nakon utakmice vidite hrpu klinaca kako šeću u dresovima Prkačina, Planinića, Balića, Džombe ili u kapicama naših vaterpolista. Ni za vrijeme utakmica nećete u kafiću zateći raspomamljenu rulju kako polupijana od pive vrišti pjesmu iz naslova. Pitam se zašto je tako. Osim za košarkaše, ne može se reći da u tim momčadima nema svjetski poznatih zvijezda. Podsjetimo se; i Ivano Balić i Miho Bošković su bili najbolji europski (a samim tim i svjetski) rukometaš, odnosno vaterpolist. Nadalje, sve tri reprezentacije imaju vrhunske trenere (bez obzira na sve kritike Červaru).
Očigledno je da, iako su vrhunske ekipe, nemaju dovoljan marketinški potencijal, te da rulja u kafiću ne bi popila ni približno toliko piva kao kad prati nogometne utakmice.
Ne želim biti krivo shvaćen, da marginaliziram postignuća naše nogometne reprezentacije (klubovi se nažalost sasvim dobro i sami marginaliziraju), samo mi ne ide u glavu da igra u kojoj "22 budale po travi naganjaju jednu loptu" može privući toliko više pozornosti od igara u kojima "10, odnosno 14 igrača loptu druge veličine naganja po parketu odnosno bazenu"
Ako usporedimo dinamiku igre, sva tri navedena sporta su sadržajnija i dinamičnija od nogometa (onaj vic kad dva Splićanina idu gledat Hajduka i nose bocu rakije, pa se dogovore da će piti svaki put kad padne gol. Međutim, utakmica završi 0:0 pa jedan kaže: Jebeš ovo ajmo mi večeras na gripe)
Samo još jedna tema vezana uz košarkaše, koja je sasvim dovoljno prežvakana: naravno radi se o otkazima nekih košarkaških reprezentativaca. Nitko na ovom svijetu ne ne može uvjeriti da bi Giriček bio bolji ne Tomasa, Vujčić od Lončara, a Bagarić od Barača. Najveći kapital bilo kojeg momčadskog sporta je momčad, a ne jedna ili dvije zvijezde.