Marketing
XXIII. (A)
Ušla sam u sobu, spremna sve priznati Kety. Ležala je u fetus položaju na krevetu sasvim praznih očiju i buljila u neku točku. "Ej, šta je tebi?" pitala sam šokirana. Trebalo je vremena da odgovori. "Ostavit ću Billa", rekla je i rukom pokazala prema stolu na kojem je stajalo pismo. "Ha?!" "Ne mogu više, Dee. Stvarno ne mogu. Znaš i sama kakva je situacija". "Ne mogu vjerovati! Jesi ti normalna?!" počela sam se derati. "Kako možeš biti tako sebična? Voliš ga i on tebe, a ti samo dramatiziraš bezveze! Pomiri se s tim da je slavan i gotovo! Progutaj!!" "Ne mogu. Ne mogu više. Sve sam mu objasnila u pismu", rekla je potpuno nemoćno. "U pismu?! Prekidaš s njim pismom? Šta misliš da tebi netko to napravi! Kad misliš da ti je veza ozbiljnija, netko ti napiše PISMO u kojem te ostavlja!! To je tako odurno i nisko i ne mogu vjerovati da to radiš i njemu. A i meni!" histerizirala sam. Podigla se u sjedeći položaj, zagrlila svoja koljena i šutjela. Krenula sam uzeti pismo. Prije no što sam se snašla, Kety ga je stavila na sigurno. "Jesi ti normalna? Ti si mi sestra! Mislila sam da ćeš od svih ljudi barem TI razumjeti!" sad je i ona vrištila. "Razumjeti šta? Šta trebam razumjeti?! Da si sebična balavica?!" "Ti nemaš pravo sumnjati u moje odluke! Ja sama upravljam svojim životom!" "Radiš najveću glupost ikada! On te toliko voli, a ti sve odbacuješ! Znaš li koliko ti znači imati tako nekog pokraj sebe? Nekog na koga ćeš se uvijek moći osloniti?! Šta ti misliš? Da će on tebe čekati? Jer neće! Nitko normalan i ne bi!!" "Zašto to tebe toliko muči, Diana?! U normalnoj situaciji bi racionalno pričala sa mnom. Ne bi se derala bez razloga", rekla je i molećivo me pogledala. "E, pa ovo nije normalna situacija!" "Pa dobro. Nije sasvim, ali nije ni tako komplicirano", blijedo me gledala. "E, pa... puno toga se promjenilo i zakompliciralo", rekla sam otežući. "Šta? Šta se promjenilo? Znam da ja nisam.." govorila je mirno. "Promjenilo se to što prije nisam bila...trudna", zadnje riječi bile su šapat. Rašila je oči i otvorila usta. "Molim? O čemu ti to?" bila je totalno zbunjena. "Trudna sam. I ne dam ti da prekineš s njim. Ne bezveze ", rekla sam i sjela konačno shvaćajući težinu situacije. "Šta? Molim? Kako? Pa mislila sam da ste vi pametni!" sad je bila totalno šokirana. "Pa...nekoliko puta nismo bili, a s obzirom na sve događaje u protekla dva mjeseca, kontracepcija mi je bila zadnja na pameti", i sama sam shvatila koliko sam glupo zvučala.. "Koliko dugo znaš? Jel 100%? U kojem si tjednu? Jel Tom zna?" počela je nabrajati. "Znam od nesreće. Znači, nekoliko dana. I sto posto sam sigurna, rekli su mi u bolnici kad su me pregledavali. Mislili su da sam možda lošije jer sam anemična. Ili nešto slično Ne znam, uglavnom. U sedmom sam tjednu. Tom ne zna, ali saznat će. Mora. Valjda", nesuvislo sam pričala. "A zašto meni nisi rekla?" ljutila se. "Ne znam..bojala sam se da, ako to kažem naglas, da će postati stvarno. Nadala sam se da nije istina", počela sam plakati. Zagrlila me. "Bit će sve u redu. Nije to toliko strašno", rekla je. "A ne nije? Postat ću mama sa 17 godina!" "Ali, ti voliš Toma. Uranili ste malo puno, ali šta sad?" "Nije stvar u tome volim li ga ili ne. Jednostavno nisam spremna biti mama. Nisam!" "Želiš li pobaciti ili..." gledala me nekako...čudno. "Ne znam. Ne mogu to sama", jecala sam. "Ej, pa nisi sama. Mene ćeš uvijek imati. A Tom? Moraš rmu reći Odmah", rekla je i pružila mi mobitel. "Kety, ne mogu. Ne mogu. Ne još", sad sam stvarno plakala. Zagrlila me. "Moraš. On mora znati. Morate to riješiti hitno.". Znala sam da je u pravu. Skupljala sam snagu neko vrijeme, a onda ga nazvala. Javio mi se posve sretan "Ej...moramo pričati. Hitno...jel možeš nekako doći do mene?" tiho sam progovorila. "Jel to zbog onih slika s nekom curom? Dee, ja..." "Super. Znači, moramo o 2 stvari pričati", hladno sam ugasila mobitel
dee
Post je objavljen 18.11.2008. u 08:00 sati.