we fade to grey...
i ne znam nas više izvlačiti iz crnih rupa, brisati prašinu sa misli, bacati u varikinu da bismo bili svježe izrabljeni opet...
i ne znam više tko je gore, a tko je dolje, a nije ni bitno... u vrtlogu ruku i nogu i ugriza...samo krv na plahtama... vrisak u sobi bijelih zidova. smijeh. bipolarni poremećaj koji oboje imamo kad smo zajedno...ali ubrzana verzija...minuta euforije, minuta depresije. lazanje emocija. gorkog okusa.
progutat ću te... onako kako ti mene grizeš iznutra. kada bi imao snove, porušila bih ih. kada ne bi bio prazna hodajuća sjenka, proklela bih te. da možeš vjerovati, oduzela bih ti to. kada bi imao išta, bilo bi moje. i onda bih te ispunila sobom.
ali ne mogu nadomjestiti čega nema. zrakoprazni prostor u tebi je baš takav - prazan i uzaludan. naviknut na ništa. kako da se uvučem u tvoj vakuum, kako da izbacim nepostojeće?
u svakom slučaju, valjda je jasno da ću se ja zadnja smijati. i tako se nadam da ćeš plakati. (a onda ću morati priznati da sam pogriješila i da u tvom tijelu postoji duša. onda možemo ispočetka)
Post je objavljen 14.08.2008. u 12:18 sati.