Marketing
Životna priča Twinkielittlestar- poznanstvo i vjenčanje
2. DIO
Sada se sjećam samo nekih detalja koje baš ne mogu povezati. Nakon par dana oporavka od operacija, ležeći na intenzivnoj, saznala sam da je na mene izravno , iz suprotnoga smjera, naletio kamion. Bila sam sva unakažena, a što je bilo gore od svega, bilo je saznanje da mi je slomljena kralježnica i da neću nikada više hodati. Za mene se svijet srušio. Budući da sam se školovala za medicinsku sestru, znala sam što to znači i znala sam da me čeka vrlo neizvjesna budućnost. Najgore od svega bilo je vratiti se kući, obitelji, prijateljima. Tu sam imala jednu "brigu" manje. Nakon što sam skoro pola godine provela u toplicama i skoro isto toliko po bolnicama, izgubila sam većinu prijatelja. Zaboravili su me takoreći preko noći. Koliko sam patila zbog toga to samo ja znam. Kuća koju su moji roditelji u međuvremenu sagradili bila je gotova pa sam svoj novi život započela na selu, za mene daleko od grada i svega što se događalo. Vanredno sam pohađala ekonomsku školu jer mi je ta struka bila jedina koja je odgovarala mojoj situaciji. Kada sam maturirala, kupili smo kompjuter. Mojoj sreći nije bilo kraja! Vraćala sam se u normalu i ta "sprava" je bila kao stvorena za mene i moje nove početke. Brljala sam po internetu danonoćno. Nije me smetala ni bol u leđima, niti otečene noge, a najmanje to što sam bila neispavana. Visila sam na "chatu" i otkrivala nova poznanstva, ako to možemo tako nazvati. U "stvarnome" životu imala sam par novih prijatelja s kojima sam se ludo zabavljala. Oni su mi pomogli da prebrodim neke krize i vratim samopouzdanje. Dosta je dugo to društvo i bilo na okupu kada se jednom i to počelo raspadati. Neke nove ljubavne veze, skrivanja, izmotavanja, nevjerica...na žalost, nismo valjda dovoljno dugo bili prijatelji da se moglo prijeći preko svega . Sve smo se manje i manje viđali. I baš sam tada jednu noć na "chatu" naletila na nekog tipa kojem sam sve ispričala o sebi, a i on o meni. To je izgledalo kao da se natječemo kome je do sada bilo gore u životu. Nisam mu baš vjerovala ono što je rekao o sebi i iskreno, bilo me je baš briga laže li ili ne. Bitno da je on meni posvetio pažnju. Počeli smo se mi češće nalaziti na "chatu" i dopisivati se. Čak me i zvao na telefon. Onda se sve zakompliciralo. Bez obzira što sam proživjela pakao u životu i završila kao osoba s invaliditetom, bila sam djevojka i kao što je normalno, tražila sam ljubav i nježnost. Smatrala sam da sam to i zaslužila nakon svega. Ipak, nisam mislila da će taj brbljavac sa "chata" postati moj dragi i jedini!
Nakon nekoliko tjedana ljubavi preko interneta i telefona, ja iz Karlovca, a on iz Samobora, okolnosti su me opet dovele u Zagreb u bolnicu. Tada mu se ukazala idealna prilika da me posjeti i da se upoznamo u živo. I došao je. Bila je pomalo neugodna situacija, neke čudne vibracije. Sve je ipak dobro prošlo i ja nisam odustala od namjere da si nas dvoje pružimo priliku i vidimo što će nam novi dani donijeti. Bilo je Valentinovo i ja sam došla kući, a moj dragi bez razmišljanja sjeo u auto i dojurio za mnom. To mi je bilo najljepše Valentinovo u životu! Vidjeli smo da smo stvoreni jedno za drugo i već smo počeli planirati zajednički život bez obzira što će naše obitelji misliti da smo ludi. Znam, i bilo je skroz suludo no tada ionako nismo znali drugačije. I dobro da smo išli tim putem. Najviše sam se bojala kako će njegovi roditelji reagirati kada saznaju da će sin svoj život vezati za nekoga kao što sam ja. Nije to moj kompleks ili nesigurnost, nego čista realnost. Budimo iskreni pa priznajmo da je to ipak jedna vrsta obaveze. Nismo mi kao zemlja baš toliko razvijeni i otvoreni prema invalidima da se brinemo o zadovoljavanju njihovih dodatnih potreba. I za moga dragoga, Denisa, brinula sam se kako će samnom, hoće li se osvijestiti pa me ostaviti. Njemu to ni u jednom trenutku nije predstavljalo problem i sve ono što sam mu pričala o sebi, o nekim problemima i potrebama nije ga uplašilo i otjeralo.
Dakle, da se vratim...nakon strahovanja od reakcije njegovih, odahnula sam kada smo se konačno jednom upoznali. Moje sumnje da se brinu su se potvrdile, ali njihova briga je prošla kada su me vidjeli i shvatili da sam dosta samostalna osoba i da smo mi sretni. Naša ljubavna veza postajala je sve čvršća i ozbiljnija pa smo tako došli i do zaruka. Roditelje smo upoznali i tada je sve bilo riješeno. Mi zaljubljeni i odlučni, starci se složili i svi smo odahnuli kada smo se opustili.
Vjenčanje nismo htjeli odmah, ali ga jesmo planirali za skoru budućnost. Najprije smo htjeli malo proputovati i bez obaveza uživati jedno s drugim. Koristili smo svaki zajednički trenutak da ga provedemo što zabavnije. Uglavnom smo bili kod mene jer ipak je ta kuća prilagođena za kolica i tu smo se najslobodnije osjećali.
Post je objavljen 14.08.2008. u 11:11 sati.